“Sjećam se”, priča mi Fatima, “svoga Hajrudina, i Mehmeda, i Bećira, i rahmetli sestre Nure. Dođu mi u san, pa sa njima prozborim. Pogotovo u zoru. Zovu me često, kažu da im je tamo lijepo. Sretni su. Kao da mi nekada, ovlaš, rukom lice dodirnu i odu, sa osmijehom na licu. Gdje li su to oni, Bože mili?!”
U rano sabahsko jutro dok je noć u svom sutonu javlja se mir, odaslan sa zvjezdanog neba. Tišina posvuda, ponekad prekinuta lavežom pasa koji, kao da slave tu tišinu, odnekud se jave i kao da govore da su tu. Noć je zvjezdana, i prijatna. Na horizontu se ogledaju svjetla starih kuća dobrih vjernika koji, svojim buđenjem, veličaju i zahvaljuju Bogu što su, eto, još uvijek živi. Započinju novi dan sa željom odricanja i radosti. Učeći ezan na starom seoskom putu, zagledan u horizont i svjetla vjerničkih kuća izgubljen u tom osjećaju – čist kao od majke rođen, miran kao dijete u snu. U času kada riječi poziva, umilnog i preklinjajućeg, pozivaju one u čijim kućama gori svjetlo na spas – tiho, iz niske zvjezdane, jedna zvijezda krenu svoj put ka zemlji. Šta li je dolje kod nas vidjela? Je li to, i ona, primjećuje našu zanesenost čistom ljepotom ovoga svijeta u ranosabahska i sehurska jutra? Krene polahko, kao ljepotica anđeoskog lica sa vedrom čehrom, i brzo, sasvim brzo nestane. Ugasi se, na ovaj svijet se spusti. Pričaju o njoj, kao onoj koja pada i nestaje. Uz poziv na spas, u sebi, tihim mislima zamišljam želju. Rekli su mi da se ispuni. Možda su to teška sanjarska bunila, ali, iako si budna, zamisli želju koju ti nebo nudi. Ustani, u zvjezdani ples zagledana, zastani – i zamisli želju. Zamisli ljude koje voliš – na njih misli. Volim nebo. Jer, ono voli sve ljude.
Skoro će mart. Nekada nisam voljela martove, priča Fatima – zbog njih, zbog Hajrudinovog odlaska, zbog sjećanja. Danas, kada su oni tu, u mojim snovima, stvarni i živi – samo sa tugom sve to posmatram. Jer, biti tamo gdje sam nekad bila, u crnim i sivim životnim martovima je samo obmana. Tuga se ne živi, ona se nosi, sa ponosom, nikome nikad ne izrečena, u najskrovitije sehare naše duše sakrivena. Zaboravi se na sve, ljudi smo – i samo ponekad, s vremena na vrijeme, a još rijeđe kako godine prolaze, se pojavi praćena suzom u kraju oka. I pustiš da boli malo, pustiš da prođe. Pa, nastaviš – jer to je život. Prolazak, borba, bol, ljubav, suze, smijeh, mart, decembar. A, nikako da shvatimo ono što nam se nudi – mi jesmo zato što to mi hoćemo. Mi smo ono što smo sada. Prošli dani su samo umišljena, nikad ostvarena želja. Danas je i budućnost, i sva naša proljeća. Strah me je dana koji dolaze. Strah me je mene same. Strah me svakog mog radovanja novom proljeću. Jer, nema moga Hajrudina da mi vrt okopa, ni Mehmeda da voće okreči, ni Bećira da njivu uzore, ni rahmetli sestre da mi cvijeće donese. Sve sam ih na onaj svijet ispratila. Ali, oni su tu – osjećam ih. Kao da lebde našim bosanskim prostranstvima. Naučila sam, godinama živeći sa tugom, da je život upravo sjećanje. Sjećanje na draga lica, njihov osmijeh i blagu riječ. Oni, iako nisu tu, mir donose. Jer, draga lica i voljeni naši su mir. Uvijek i svugdje. A, to je čovjekovo bogatstvo: duša puna pa makar ovaj svijet prazan bio.
Piše: Nermin Čakić
