Kada ustaneš, i uz jutarnju kahvu sa voljenima sjediš, da li pomisliš na Ahmiće? Kada šetaš, dok ti lagahni proljetni povjetarac šiba lice, da li pomisliš na Ahmiće? Da li uvečer, kada u krevet liježeš, pomisliš na Ahmiće? Da li se noću budiš u znoju, da li te u snovima lica njihova progone, da li čuješ glasove i krikove nevinih, nedužnih, žena i djece ubijene? Sanjaš li Ahmiće?
Pitam se, sjećajući se i gledajući tijela spaljenih, žena i djeca, ugljenisanih, na kućnom pragu ubijenih kako je tebi, krvniče, kako je tebi ‘hrabri vojniče’, kako je tebi kukavico? Imaš li savjesti, imaš li kuću svoju, i djecu svoju, i ženu svoju? Kakva te je loza rodila, bolje da te majka pobacila nego što je tebe odgojila? Raduješ li se poslije aprila ’93., smiješ li se, imaš li djecu, kakve im priče pričaš, ‘hrabri junače’ i krvoločni čovječe?! Sanjaš li Ahmiće?
Kako hodiš zemljom danas, kako to već nisi u nju propao, kako u nebo proljetno možeš gledati ne strahujući da će te ono poklopiti? Da li sunce vidiš kao vatru u kojoj su oni živi zapaljeni, da li se bojiš da će te ona pržiti, spavaš li mirno, odeš li nekad u Vitez? Ideš li u crkvu, kako se Bogu moliš, je li oprost Božiji za Ahmiće uopće postoji?! Odeš li nekada u Ahmiće?! Gledaš li ljude u oči, miluješ li kosu svojoj unučadi, je li te strah mrkle noći? Sanjaš li Ahmiće?
Znaš li brojati do 116, raduje li te proljeće, raduje li te ljudska sreća, gledaš li u ogledalu svoje lice? Kupuješ li cvijeće, gledaš li behar i aprilske rose, odeš li u Ahmiće?! Zaplačeš li ponekad, ideš li majci i ocu na grob, pališ li im svijeće, moliš li za njih, šta u molitivi zboriš? Voziš li auto, naiđeš li ponekad pored džamije, vidiš li munare, vidiš li šehidske nišane, znaš li brojati do 116? Sanjaš li Ahmiće?
Gledaš li horor filmove, slušaš li muziku, čitaš li knjige, progone li te likovi njihovi, čuješ li zvuk vjetra, šum rijeke, osjetiš li miris cvijeća? Zašutiš li ponekad, pomisliš li na Ahmiće, na pogaženo cvijeće, ugašne svijeće i srušene munare? Obučeš li ponekad vojničke čizme, vojničku jaknu i hlače, gledaš li ratne filmove? Kako ti, ‘hrabri junače’ i ubico, krvniče i krvoločni čovječe, živiš? Sanjaš li Ahmiće?
Mi svaku večer, prije sna, proučimo sure zaštitnice i dove za naše šehide. Svaku večer ih sanjamo, vidimo kako lebde najljepšim perivojima dženneta – osmijesima ogrnuti, čekaju svoje voljene da im se pridruže. Mi ih sanjamo, oni su živi, oni su tu – samo što to ne osjetimo. Naši snovi su nama mubarek, tebi tvoji snovi su prokletstvo. Kao i tvoj život, i sve tvoje. Ti si mislio, ‘hrabri junače’ i ljudska kukavico, da nas nema – ali mi smo ti kao klasje, iz jednog zrna se rodi na stotine drugih. Znaj, „jedan kod nas umre, a hiljadu drugih se rodi“. Znaj, da te naši šehidi ni u snovima neće mirnim ostaviti, a mi ćemo u našim molitivama za tebe najžešću kaznu pakla tražiti. Sanjaš li, Ahmiće, ubico?!