Džennet miskom postača miriše. U ramazanu se, zapisano je, posebno gizda za postače, dobročinitelje i iskrene robove Allahove. Naš um nije u stanju te ljepote pojmiti, naše oči vidjeti a naše tijelo podnijeti. Ljepote onoga svijeta ne možemo ovodunjalučkim mjerilima zamišljati i crtati. Radost džennetlija će biti neizmjerna, radost pravovjernih robova neopisiva. Gledaće ti robovi, postači pravi, robovi iskreni, u lice svoga Gospodara. I od te ljepote, od zanosa, od sreće neprolazne na tle padati. Njihova nagrada je tu. Allahovo obećanje je istinito. On je Istina. Druga nagrada postača, zapisano je, jeste kada se iftari.
Kaže Hafo, hadžinica i pobožna žena, čija pobožnost izaziva najljepše osjećaje i podsjeća na džennetliju, da nema šta više na ovom svijetu, na dunjaluku da traži. „Bože mi ahiretske ljepote, ja više ovdje nemam šta iskati“, reći će. Gledajući radosna lica za sofrom punom sijedih glava, lica izboranih, i naših ljudi i žena bosanskih, pobožnih, osijedjelih i ostarjelih u islamu, gaseći žeđ i svoju glad kao da vidim tu sofru u džennetu, pa i tamo naši Bošnjaci, svašta preko glave predeverali a ostali u pameti, iftare i raduju se jedni drugima, nagradi svojoj i svome Gospodaru. Oni su postili zbog Njega, u ime Njegovo. Oni su život posvetili tražeći Njegovu milost i oprost, trpeći svašta jer su znali – vrijedi sva iskušenja istrpjeti zarad nagrade najveće.
Kad zauči mevlud glasom koji miluje, prolamajući se prostranom džamijom kao da sve ustrepti, sve se raduje, sve je u sjeti, u dovi – svi osjećaji svijeta se tu prožimaju. Majčina srca se bude, suzom se sjete i dovom isprate, očinske oči suze skrivaju, a dječica zbunjeno posmatraju. Pa, ih grle majke i privijaju u krilo, kao da žele svu svoju ljubav da im daju, svu svoju čežnju da ugase, sve suze svijeta da isplaču. To su suze radosti i tuge, osjećaji ushićenosti i sjete, ponosa i radosti. Pa kad zauči glas „vi ćete se tada jako prepasti, kuda ćete vi nećete ni znati. Muhammede, vikat ćete u strahu, a ja ću se tada molit Allahu..“ prospe se rijeka uzdaha, ruke majčinske i očinske dječicu po kosi miluju strepeći hoće li im evlad kako treba odrasti, u dini i islamu. „Na vaš povik ja ću vama trčati, brzo ću vas u skupinu sabrati, ja ću s vama skupa doći pred Boga, moliću Ga da vas spasi svakoga..“ zauči glas, a džamijom se prospe, filharmonični glas, amin, amin – Bože, uputi ih, pa ih jače privijaju sebi u krilo.
Ramazan nas pokazuje onakvima kakvi smo i kakvi bismo trebali u svakodnevnom životu biti. Iftarske sofre, sehurske dove, teravihska radost i mevludske suze su dio ahiretske ljepote na ovom svijetu. Od ahiretske ljepote mi nemamo šta više od Boga tražiti. Daj nam, Bože, ljepote ahiretske još dok smo na ovom svijetu. Daruj nam blagodarne ramazane i ne ostavni nas bez milozvučnih ezana. Prospi svoju milost i oprost na nas, Gospodaru Uzvišeni, skrušeno te mole ovi robovi Tvoji, pod nebeskom kupolom bosanske zemlje.
Piše: Nermin Čakić
