Prenosi se u predajama da je voljeni Poslanik bio najdarežljivija osoba. Posebno je bio darežljiv u ramazanu. Bio je poput blagodarne i plodonosne kiše u proljeće – svojom darežljivošću je oživljavao srca ljudi. Često bi gladan zaspao, često ne bi imao šta jesti, kamen bi vezao za stomak kako bi ga glad prošla. A bio je najbogatiji čovjek – posjedovao je srca ljudi, posjedovao je i ovaj i onaj svijet. Iako ništa nije imao, nije bio siromah – nego vladar. Vladao je ljudskim srcima. Nije bio siromašan zato što ništa nije imao, nego sve što je imao – on je udjeljivao, drugima davao. Njegovo bogatstvo je bila njegova darežljivost.
Gledao sam čovjeka, u staroj odjeći, svijetla lica, čiste brade, u starom bosanskom selu podno Vranice kako razdragano dječicu okuplja, iz džepa slatkiše vadi i njima, sad jednom pa drugom, u ručice stavlja. A dječica, razdragana, gromki smijeh odzvanja Vranicom, grle ga, u naručje mu trče, a on – okuplja ih i priča im priče života. Ništa taj čovjek, osim penzije i stare trošne kuće na četiri vode, nema. Reći će mi, objašnjavajući tajnu života, „pomiluj dijete, osmijehom ga dočekaj i daruj mu nešto – shvatićeš šta je život. Ali, imam srce zadovoljno, duša mi mirna, savjest čista – mogu rahat zaspati, i spreman sam poći na put vječni.“ Gledao sam ga, iz prikrajka, kako i iftar koji je njemu na kućna vrata donijet – komšiji udjeljuje, ima puno čeljadi, dječica mala – ona će se više obradovati. Pitao sam ga od čega živi, ako podijeli i ono malo što ima. Samo me nježno pogleda, sa osmijehom milim i kaže mi da je čovjeku Gospodar nafaku propisao. To što mi je Gospodar dao, ja drugima udjeljujem, nastojeći se Njemu umiliti. Niko nije postao siromašan – udjeljući. Poslanik nas tome uči, zaključi on.
Gledao sam čovjeka, u skupom odijelu i kravati, vlasnika firme sa višemilionskim projektima, kako viče na starog hadžiju koji je došao da ga poselami, i traži pomoć. Ne bi hadžija, ali svi ga zaboravili. Kod vlasnika firme je sve striktno poslovno – život, ljubav, porodica. Kasnije saznadoh da, i pored tih višemilionskih projekata, nema novca da radnike plaća, nema vremena za porodicu, nema vremena za život. Kasnije saznadoh da tablete za smirenje pije, ne može da spava – ne da mu dunjaluk, reći će mi prijatelj uz kahvu. Vidi, kaže taj prijatelj, rahatluk, duša zadovoljna i zdravlje su možda najveće blagodati koje imamo. Čovjek kada ima to troje, može i u šatoru spavati pa da mu bude lijepo. Ako nema toga, džaba mu vile i hoteli – njemu je neudobno, ne može spavati. Srce je to, duša je ta koja nas čini bogatima ili siromašnima.
Mirno zaspati, rahat sa porodicom kahvu piti, u duši osjećati mir i zadovoljan biti – sva je mudrost lijepog života u tome. Sva je mudrost svijeta u međusobno pomaganju i dobročinstvu. Jer na dobričinstvu svijet opstaje. A, čovjek je bogat samo onoliko koliko bude udjeljivao ono što najviše voli. U tome je uspjeh, i u tome je spas.
