Kad ujutro, bilo kojeg aprilskog jutra ustaneš, na terasi svoje kuće sa pogledom na bosanska brda, kahvu piješ, pomisliš li na svoje snove, snove svoje djece, loze i generacija koje će doći? Pričaš li im o svojoj javi, svojim snovima i ‘junačkim djelima’? Sanjaš li Ahmiće, ‘ponosni bojovniče’?
Progone li te u snovima krici ljudskog bića, djeteta i žene, čovjeka? Pomisliš li, kada se umivaš, ikada na tugu, bol, krikove, uzdahe, ljude? Zadrhtiš li, vidiš li u ogledalu svoje lice, sumorne sjenke ili samo sebe? Voda koju licu prinosiš pokazuje li ti lica ili je samo obična voda bez mirisa i ukusa?! Sanjaš li Ahmiće, ‘hrabri ratniče’?
Budiš li se ujutro naspavan, kao da ništa na svijetu ne postoji ili možda osjetiš teret kojeg ne možeš da podneseš? Čuješ li glasove koji te zovu, zvukove koje ne razumiješ, patnju koju ne vidiš? Osjetiš li ujutro, kad kod prozor pogledaš, čovjeka kojeg ne vidiš, dijete koje ne vidiš a znaš da ti pruža ruke? Sanjaš li Ahmiće, čovječe?
Znaš li za trogodišnjeg Seju, Hazima svoga dobrog komšiju, Mejru koja ti svaki bajram baklavu donosila? Znaš li za spaljena tijela djece i žena, za ubijenog i masakriranog komšiju, za 116 ljudi koji ‘u pepelu i prahu’ ubiše? Znaš li kako miriše ljudsko tijelo, znaš li kako miriše beba, a znaš li kako mirišu spaljena tijela ljudi? Osjetiš li u snu njihov miris, bude li te njihove sjene? Sanjaš li Ahmiće, ‘pravedniče’?
Znaš li kako je plakati, kako je tugovati, kako je živjeti miran i bezbrižan život? Svakim danom se budiš, a znaš da imaš krv na svojim rukama, zločin na svome imenu, i obilježje zločina naroda svoga. Sanjaš li Ahmiće kad sinove ženiš i kćeri udaješ, kad se Bogu u crkvi moliš i propovijed slušaš, kad Božiće i Uskrse obilježavaš, kad Međugorje pohodiš i kad se svome Bogu klanjaš? Sanjaš li Ahmiće, ‘vjerniče’?
Tvoji snovi nisu snovi, tvoj život nije život, tvoja radost nije radost – ti živiš a oni te prate. Sve ti je privid i kazna. I tvoja sreća i tvoja tuga, i tvoja radost i tvoja porodica. Kao što si spaljivao čovjeka, tako je i tvoja duša spaljena – samo to ne znaš. Nemaš dušu, a njihova već lebdi najljepšim beskrajima i baščama rajskim. Oni nisu umrli, oni su živi a ti već godina si mrtav iako si živ.
Recite nam, sanjate li Ahmiće? Sanjate nego šta. I treba da sanjate i da do Sudnjeg dana mira nemate. Ni u snovima, ni u javi. Ni u tuzi ni u radosti. Nigdje! Progoniće vas 116 njih kad god na njih zaboravite i mislite, progoniće vas do pakla vatre ognjene.
Vi znate, kada jedan od nas bude ubijen, stotinu drugih će doći. Kao klasje smo, iz jednoga nikne hiljadu drugih. Naša tuga, naša smrt, naša bol, naša tijela i naša duša Gospodaru svjetova pripadaju. Znamo i ubijeđeni smo u istinito obećanje vječne nagrade. Pomisao na njih nam dođe kao radost i lijepa uspomena, a vama kao kazna i najveći košmar. Recite nam, sanjate li Ahmiće?!
Mi svaku večer, prije sna, proučimo sure zaštitnice i dove za naše šehide. Svaku večer ih sanjamo, vidimo kako lebde najljepšim perivojima dženneta – osmijesima ogrnuti, čekaju svoje voljene da im se pridruže. Mi ih sanjamo, oni su živi, oni su tu – samo što to ne osjetimo. Naši snovi su nama mubarek, tebi tvoji snovi su prokletstvo. Kao i tvoj život, i sve tvoje. Znaj, da te naši šehidi ni u snovima neće mirnim ostaviti, a mi ćemo u našim molitivama za tebe najžešću kaznu pakla tražiti. Sanjaš li, Ahmiće, ubico?!