Nikada neću zaboraviti gest čovjeka u devetoj deceniji, koji je osijedio i dubuko starost dočekao, u jednom malom novotravničkom mjestu. „Nema ‘vakog sela nigdje na svijetu, niti ima ljepšeg mjesta za život. Opet bih, kad bih mogao birati i ponovo se roditi, živio ovdje.“ Život njegov nije lahak bio, mnogo zemlje za obraditi i djece nahraniti – a sve preko njegovih leđa. Kada su zatražili od njega da pomogne jednu akciju, rado se odazvao – a snaha njegova prigovara da je puno. „Sve što ja dam na ovom svijetu, naći ću na onom. Neće to dobro mene mimoići. U svemu sam učestvovao, i sve zajedno sa komšijama gradio – hoću i to.“ Pitao sam ga zbog čega, otkud tolika energija i trud. Samo mi je kratko rekao:“Jer mi je stalo.“
Gledam ovih dana kako se priroda priprema za promjenu boje poput čovjeka koji mijenja raspoloženja. Osjeti se da je zima na pragu kao da je i priroda umorna, željno iščekujući zimu da se malo odmori. Gledam rijeku koja teče kroz naselje i vidim šta čovjek čini – baca smeće u nju, zagađuje istu. Pitam lokalnog ribara ima li riba, kaže mi da ima, ali da je niko iz te rijeke ne jede već nekoliko godina. A odgovor na pitanje zbog čega je jednostavan: previše je rijeka zagađena i prljava. I dodaje da je čistio i radio oko rijeke, održavao i na kraju odustao. Umorio se od toga, jer nikome drugome kao da nije stalo da je rijeka koja kroz naselje teče čista. Ljudi su nemarni – a kada nemar u srce uđe, gore je nego da je srce mrtvo.
Vidim kako se starica raduje penziji i poštaru. Kao da joj je poštar neko najmiliji – toliko radosti, i toliko lijepih riječi i s jedne i s druge strane. Sama živi, pa joj poštar priušti svoga vremena da mu se izjada. Na odlasku, ona njemu od penzije daje marku da kahvu popije. Iako ne želi, ona ga tjera – red je, sine, a bogami si i zaslužio – obraduješ me i parama, i lijepim riječima. Pitao sam ga poslije je li sa svima tako ili samo sa njom zbog toga što mu je, možda, neki rod. Nije mi rod, reče, mi a svima tako. Ako neću ja, ko će ovim ljudima, lijepu riječ da kaže, da ih obraduje i njihove jade da sasluša. Pitao sam zbog čega, reče mi da mu je stalo da druge ljude čini sretnim, a stalo mu je i da u nečijem sjećanju po lijepoj riječi ostane. Stalo mi je, reče mi, jer hoću da i meni sutra, kad u te godine dođem, lijepe riječi kaže i jade moje sluša.
Gledam oko sebe ljude danas i vidim neki strah u očima, kao da vidim umor. Nije to umor fizički, oni rade, trude se i bore da izgrade i ostave nešto djeci. Ali, vidim oči koje kazuju da je duša umorna, da je srce prazno. Nema više ni komšiluka kao nekad, nema više ni dobrote kao nekad – kao da je sve to u nekom snu, i potrebno je to probuditi. Dok ljudi brinu o materijalnom i fizičkom zadovoljstvu, zaboravljaju duhovno, ono važnije – svoju dušu. Nemarom obavijena duša se uspava – i čovjeku samo tijelo ostaje da živi. A ne može se čovjek tako izboriti sa životom – jer duša čini čovjeka, sve ostalo dolazi poslije. Pitao sam se zašto, i otkud to – pa mi naumpade onaj stari čovjek sa početka priče – ljudima nije stalo. On, u devetoj deceniji, kao da je pun života, oči mu igraju, duša mu razigrana – jer mu je stalo do dobra, sebe, drugih i života. Je li nama stalo, jesmo li umorni? Ako smo umorni, ako nam nije stalo – duša nam spava. A kada duša zaspi – čovjeka umor zarobi. Budimo budni, duše probudimo da ovaj život mirno i rahat živimo. Jer nam je stalo!
Piše: Nermin Čakić
