Zlatna boja i šarenilo prirode u ovim danima podsjeća na prolaznost i promjenu. Priroda, kao i čovjek i život, nas uči da sve što ima početak, ima i kraj. Priroda, u ovim jesenjim danima, svojim bojama nas uvodi u zrelo doba godine – kada plodovi stižu, kada se žanje ono što se posijalo. Neće onaj besposličar ubrati ako nije posijao, neće zimi imati ako nije ubrao, neće sit biti ako zimnicu nije pripremio. Neće čovjek pobjednik biti, na onom svijetu, ako u mladosti ne posije, da bi u zrelom dobu plodove svojih djela mogao ubirati. Taj sklad između čovjeka i prirode je svijet za sebe, koji olahko shvatamo i nimalo o njemu razmišljamo. Kosmos je sazdan na harmoniji, sve u prirodi svoju ulogu ima. Tako i čovjek, tako svako od nas.
Davnih 70 – tih godina, kada je voda stigla u selo, nekom donacijom za koju niko nije znao, a narod nije puno ni pitao jer nije morao plaćati – život je postao lakši. Nije se više moralo po vodu ići i kilometrima je nositi, svaki dan nekoliko puta, život u malom selu je dobio novu boju. Samo je jedan čovjek znao otkud voda u kućama, otkud donacija da se dovede. Nakon dolaska iz inostranstva, radeći vrijedno i štedeći novac za pravljenje kuće, na meraji je ugledao svoju ženu kako nosi vodu, zadihana i teško hodeći govoreći mu:“E moj Alija, nikad čovjek život kako treba da proživi.“ Uzmajući kanistere, i pomažući samo se nasmijao rekavši:“Neće moja hanuma, niti bilo čija ovdje više da se sa vodom pati.“ Sutradan su već cijevi za vodu stigle, bazen se počeo kopati ne znajući ni kako ni otkud novac.
Dok je Alija sa svojom hanumom sjedio na verandi, komšija im priđe i traži novac, prikuplja za novu vodu, jer kao treba platiti materijal i majstore. Alija sa hanumom se samo nasmija i da koliko je tražio iako je znao da je sve već plaćeno. Jer, pare za njegovu kuću koje je zaradio su upravo to sve platile. Kuća može sačekati, voda ne može. I nikome nikada nije rekao osim svome rođaku za to. Tek deset godina poslije, saznalo se da je sav iznos potreban za dovođenje vode platio Alija, a onaj komšija koji se hvalio da je to on pokrenuo i novac prikupljao – da je svoje komšije prevario. Nikada se Alija nije hvalio time, on je u ime Boga sve to uradio.
Godine, i godine su prošle, nema ni Alija ni onog komšije. Alija je, nakon što je namaz obavio, samo oči sklopio – mirno i fino poput svakog dobročinitelja svome se Gospodaru vratio. I danas ga po dobru spominju, i danas vodu koju je on doveo ljudi piju. Komšiju je prekrio veo zaborava. Tako je to u životu. Ako radiš dobro, misliš dobro – dobro će ti biti, i mirno ćeš na Onaj svijet, svoje zrelo doba dočekati, spreman se vratiti Onome ko te je stvorio. Ljudi će se uvijek sjećati tebe po dobrom. Ukoliko radiš zlo, zlo će ti i biti – i veo zaborava će te brzo prekriti. Jer, dobro uvijek pobjedi. Svako poženje ono što posije, svako svoje plodove ubire. Dobro nikada neće nadjačati zlo. Poput ovog jesenjeg lišća što opada – dobar čovjek u njemu vidi znak i ljepotu, a loš čovjek vidi samo list i ništa više. Ovaj svijet opstaje na dobrim ljudima i njihovim djelima koja ne prolaze. Budi dobar na ovom svijetu kako bi mirno i sa radošću hodio na onom.
Piše: Nermin Čakić
