Nekada bilo vrijeme kada je priroda bila ukras svjetova ljudi, i malo kroz sjetu, malo kroz tugu, a malo i sa ponosom vidim njih. Sve jedna do jedne, u redu istom, u plavim šamijama, i licima svijetlim. Osmijehom majčinim nas gledaju, svoju djecu i pogledom nas miliju. Gdje ste sada, o vi, majke naše? Gdje ste sada, da nam put pokažete? Gdje ste vi da nas od zla branite? Gdje su junaci koje ste rodile, gdje su djeca koju ste svijetu podarile, gdje je hrabrost koju ste pokazale?
Vi što ste opjevane i sa radošću uvijek pominjane, i vi ste uvijek, u našoj misaonoj slici – lijepe i nasmijane. Kršnog junaka rodiste, umiljatu ljepoticu iz dalekih sela bosanskih i momka naočitog, obrazovanog i po prirodi veselog – sve vi nama podariste. Ne može se mati nagledati svoga čeda, ne može ga milovati koliko ga voli, ne može ga pustiti da luta prostranstvima bosanskim. Trebalo je, priča Nura, samo još jednom da ga zagrlim, da mu kažem pored toga da bude hrabar, da se ne boji, da mu kažem da ga majka voli.
Kažu da je hazreti Merjema podsjetnik šta bijaše majčinska ljubav. Pričao mi je pjesnik, ašik Džemal o njenom putovanju, majčinskoj ljubavi, rastanku i bolu koji ne prestaje. Je li srce, od bola i žalosti za njim, izdržalo? Pričao mi je da nakon što je njen sin Bogu svome uzdignut, i ona duhovno kod njega otišla. Nije majčino srce moglo izdržati tugu i čežnju za sinom. Kao majka Bosne koja je sinove ispraćala u ona zla vremena, i nikada ih nije žive dočekala. Uspjela je da samo da im tabute pomilije, bašluke udari i zeleno busenje na mezaru da uređuje.
Urezane su mi slike Atife, stare majke koja svoga Jasmina žaluje. Ona koja u vjeri nađe spas. Njene muke ublaži molitiva, hladna i studena voda ispod Vranice malo duši podari mir, ali… Kada dođu dani, kada dođu trenutci – sve nestaje, u svojoj tugi ona samu sebe utapa. Jer ne mogu, reći će mi poslije, protiv sebe i protiv srca svoga.
Fatima, kao da je gledam sada, krhka, bijela lica i nasmijana, na babu svoga. Njegova miljenica, najmlađa od djece. Zaprosi je Husejn u proljeće, ono proljeće kad je sve počelo. Vjenčaše se, čedo na svijet stiže. Fatima kao da je živjela svoje ime. Bila je žena svijetlog lica. Nestalo je godinama svjetla, bore su došle, nakupilo se. Mlada je osijedila čekajući da se vrati. Nije se vratio, samo mu još mezar sa prozora gleda. Ne prolazi osjećaj rastanka sa voljenim. Sanjam ga, govori mi, sanjam ga svaku noć – zove me da mu se pridružim. Živim u čekanju da taj trenutak dođe.
Mi govorimo, u molitvama, molimo pojedinačno za njih, i nas, naše majke: mi od njih bližih i dražih nemamo. U pogledu vidimo milinu i radost zbog nas, u smijehu osjetimo ljubav. Sreća je, majko, u malim stvarima. Naučih da životu prilazim skromno i mirno, da ljubav svima pružim, kao što vjetar pruža svoje osvježenje svemu.
Rađaju li, majke bosanske, junake i sretnike? Hrabre borce u pjesmama opjevane, učenjake u svijetu poznate? Rađaju li danas prvake i veseljake? Rađaju li danas one, svojoj Bosni, sinove za njene bedeme? Rađaju jer je Bosna priča o majci. Priča neispričana, ljubavlju ogrnuta. Mi danas sa ljubavlju svakom čovjeku prilazimo. Jer, ljubav je naš moto. Moto koji mi, u Bosni, ne razumijemo.
Piše: Nermin Čakić
