Njegove sijede kose, staro lice borama ispunjeno i pogled u daljinu (da li čežnje ili tuge pune) sve govori. To je čovjek životom pritisnut, i njegov izgled priča o životu. Umori se čovjek, mijenja se tokom godina, sazrije pa u ovoj svojoj jeseni samo čeka svoju, ljudsku zimu – svoj kraj na ovom svijetu. Zato jesen podsjeća na čovjeka. Doba mudrosti i inspiracije, ali i slutnje da će uskoro doći konačni životni smiraj, tišina i studen.
Govori mi da mu je najveći strah uvijek bio da dočeka starost razočaran u svoj život koji je proživio. Danas, kada je dočekao, ne žali ni za čim. Duša mu je puna, sjećanja lijepa, a ono breme dana što je proživio – osmijehom ih u sehari sjećanja prebire. Živjeti Bogu odan, časno i pošteno – to je bio cilj koji je ispunio. I samoću je prihvatio, nakon što je na onaj svijet ispratio i sina, i svoju hanumu. Nije život samo sreća, tuga ima koliko hoćeš – ali i nju treba znati nositi sa sobom. Ne može živ čovjek pod zemlju. Mene moji, i sin i hanuma, tamo čekaju pa da nastavimo dijeliti ono što smo ovdje imali.
Život je poput olovke sa kojom nastojimo da ispišemo ono što nam je na duši. Razlika je da život sam piše ono što želi, sudbina je to. Olovkom mi dočaravamo ono što želimo. Svakim danom se uvjeravamo u čovjekovu prolaznost, njegov početak i kraj, krhkost i njegovu nemarnost. Ne može zemlja podnijeti sve naše zaboravnosti, zbog toga nas u ponekada u prsima zna stegnuti kao da se sav dunjaluk na nas spustio. Ljudi koji život mirno, sa lahkoćom prihvataju, svjesni svoje prolaznosti i uloge ovdje – oni lahko i dunjalukom koračaju. Oni dunjaluk pritisnu, umjesto on njih. Rijetki su danas takvi. Kada ih susretnemo, neprimjetno prolaze, ne tražeći pažnju niti bilo šta od bilo koga. Njima je njihova briga dovoljna.
Kada sam upitao Ramiza, sijedog starca sa početka, da li bi mijenjao kroz život nešto kada bi moga i ima li straha od kraja. Samo se nasmijao, i rekao da bi volio samo da tugu za sinom nikada nije dočekao. To se ne liječi, to se ne može odbolovati – uvijek boli, ali saburom su džennetske bašče prekrivene. Nema straha, treba imati srce, kao i za sve drugo, svoj kraj mirno dočekati. U miru sa sobom i sa svijetom, u jeseni svoga života koja odiše, lijepo miriše i boje daje poput ovih naših septembarskih dana. Jesen je, moj prijatelju, najljepše doba godine i čovjeka.
Piše: Nermin Čakić
