Cijeli svoj život je nastojala raditi dobro, pomagati i biti na usluzi. Nije bilo udovice u selu a da joj ona nije društvo pravila i pomoć donijela, nije bilo siročadi a da ih ona nije pomilovala, nije bilo starijih a da ih ona nije posjetila. Sav svoj život je podredila da hizmeti, da dobro radi i od Boga lahku smrt traži. Radovali su joj se svi, a njene blage, nježne riječi i osmijeh su radovali sve. I kada je u svojoj osmoj deceniji života bila, ni za čim nije žalila – Gospodaru je zahvaljivala što je svoj život na Pravom putu provela, što je pomagala i što sa osmijehom, mirom u duši može da se sprema za povratak Njemu. Jedne večeri, nakon što je Boga molila, akšam namaz klanjala reče tiho svojoj kćerci da ode malo prileći, ali da ona jaciju, posljednju večernju molitvu, neće dočekati jer je vidjela meleka smrti kako joj dolazi. I nakon sat vremena, njena duša je napustila tijelo, a ona i u smrti, mirna i spokojna, kao da je vesela bila što se vraća i što ide tamo gdje će svoju nagradu za život svoj na ovom svijetu dobiti. Nazin mezar danas, pod lipom na starom mezarju, obilaze i oni koji su je znali i koji nisu. Svi upute dovu. To je plod njenog života.
Hasan je uvijek bio prvi u svim akcijama zajednice. Ako treba vodu dovesti, samo pita koliko je. Ako treba rijeku čistiti, plati radnike. Ako treba u džamiju nešto kupiti, samo pita koliko je. Nikada se nije zamarao nebitnim stvarima samo je, onima koji su vodili akcije, postavljao uslov: ne smije niko znati da je on nešto platio, ili učestvovao. „Bitno je da zna Onaj u čije ime sve na svijetu radim,“ samo bi im tako rekao. Kada je i njega stigao smrtni čas, i on se svome Gospodaru tiho i mirno, u snu vratio. Na posljednjem ispraćaju, mnogi su plakali – oni koji su znali koliko je dobra radio, i koliko dobra danas ispraćaju na bolji svijet. Blaga augustovska kišica na njegovom ispraćaju je protumačena kao milost, kao da i nebeski svod pokazuje tugu za njegovim odlaskom.
Zapisano je da je dobro poput rijeke samo treba da poteče. Kada poteče, teško je to zaustaviti. Danas kada živimo u vremenu u kojem, biti dobar, ne predstavlja neku vrijednost, danas kada živimo u vremenu kada pomoći komšiju i rodbinu a da niko ne zna, nije popularno sve je više potrebno ljudi poput Naze i Hasana. Oni su bili poput kiše koja pada na suhu zemlju bosansku – osvježenje i radost, ljudi od kojih je poteklo i izraslo mnogo dobro. Gdje su danas oni koji sada dobro i plodove njegove ubiru? Gdje je danas dobro učinjeno tajno i skriveno? Jesu li dobri ljudi danas poput izvora vode u pustinji – rijetki i teško ih pronaći? Na čehri bosanskog čovjeka, dobročinitelja, se da primjetiti svjetlo koje ga prati zbog djela njegovih. Potrebno je o dobro više govoriti, dobro promovisati, dobro raditi kako bi svi zajedno to svjetlo, u našim zajednicama, pronosili. Za dobro učiniti se treba potruditi, a za zlo je lahko – niti treba truda niti rada. Zbog toga, trebamo dobre ljude više cijeniti, njihov rad prepoznati i o njemu pričati. Jer, mi moramo biti na pravoj strani – uvijek, na strani dobra bez obzira na cijenu kako nas tama i mrak zla ne bi progutali. Tražimo društvo dobrih ljudi jer „oni su sreća na ovome svijetu.“
Piše: Nermin Čakić
