Moj Novi Travnik je najčudniji grad na svijetu. Nikad ga ništa ne može mimoići, ni dobro ni zlo. O dobrom se uglavnom ne priča, a zlo se nadaleko čuje. Gledam puste ulice, mokre trotare, i tek ponekog čovjeka kako se užurbano kreće prema lokalnom marketu ili apoteci. Sve je nekako u grču, i priroda djeluje tako. Iste večeri, u toploj sobi pored prozora, posmatrajući uličnu rasvjetu i lokalni put, primjećujem proljetne pahulje snijega kao da je zima tek stigla. Ugodno je taj prizor gledati, nekako djeluje smirujuće, potpuno opuštajuće. Naviru misli sa svih strana kao što se potoci slijevaju u jedno korito i čine veliku rijeku. Prva misao koja se rodila biva kako smo neprimjetno zaboravili na proljeće, na buđenje i proljetne pahulje. Nekako su neprimjetno stigli, snijeg neprimjetno pada. Sve kao da nas se ne tiče, sve se dešava mimo nas. Zabrinuti smo, okupirani smo nečim drugim – životom. Život je čudo jedno dato nama ljudima da ga uredimo najljepše što znamo. Mi ga uvijek pokvarimo.
Mnogo je dobra u našem narodu. Kao da nam je potrebna neka nevolja da to dobro izađe na vidjelo, da ga osjetimo. Gledam po ulicama mlade ljude kako nose pomoć starijim ljudima, obilaze ih, pitaju treba li i kako im pomoći. Zovemo jedni druge, sa zabrinutim licem i malom dozom humora u grču, i pitamo kako su. Brinemo jer volimo jedni druge. Primjetimo da nam nedostaju naše komšije, naša rodbina, naši prijatelji tek kada ih nismo u mogućnosti vidjeti. A, to je definicija ljubavi – kada ti neko nedostaje, kada nije pored tebe a i dalje misliš na njega.
Pobjedićemo, predeveraćemo i ovo. Na sve se živ čovjek navikne. Čovjekova priroda je da zaboravi na loše kada mu je dobro. Ali, čovjek nikada ne zaboravlja na dobro kada je loše. Mi nadu imamo, mi molitve imamo, jedni druge imamo. Šta nam treba više trenutno? Nada nas drži budnima, molitva nadu oživljava iznova a jedni drugima smo podrška. Ako ustrajemo, ne postoji virus, ne postoji situacija koju ne možemo prebroditi. Oblikujemo se, o sebi učimo zatvoreni među svoja četiri zida sa svojim voljenima. Čuvajmo njih, i u ovim teškim vremenima, kako nas pjesnik uči:„oblikom budimo kaplja, a sadržinom more.“
Opet ćemo se sastajati na novotravničkim ulicama, našim seoskim merajama i u našim kućama. Opet ćemo ići na poslove, djecu slati u škole i mektebe. Opet će se probuditi glas u nama, zajedno sa proljećem. I ovo će proći, ne traje ništa zauvijek. Opet će Novim Travnikom da zažive naši glasovi. Zbog nade, i zbog onoga što sutra dolazi – život da stane ne smije. Živimo danas sporije i malo drugačije, a opet ćemo da nastavimo tamo gdje smo stali. Kada nastavimo ne zaboravimo dobro koje je u nama. Jer, na ovom svijetu četiri su stvari važne: vjera koju u srcu nosimo, dobro koje uradimo, ljudi koje volimo i prijatelji koje steknemo. Sve ostalo je samo praška koju lagani proljetni vjetar odnese u zaborav.
Piše: Nermin Čakić
