Kada bih opet birao, da se opet rodim, bio bih opet čoban – ovdje svoj na svome. Nema te plate, nema te firme za koju bih mijenjao ovo. Ovo je sloboda, ovo je mir, ovdje je duša na svome mjestu. Tako priča Fadil iz jednog brdskog sela srednje Bosne. Nikada nisam, nastavlja on, ni od koga tražio ništa – na njivi se rodio, tu svoj hljeb zarađujem i tu ću da umrem. Ne tražim, ispod ovog neba bosanskog i crne zemlje domovine, ništa više – koru hljeba i svoju slobodu. Ja da nisam slobodan, moja bi duša davno odlepršala kao ptičica iz svoga gnijezda kada krene u potragu za hranom.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, tadašnja vlast je krenula sa oduzimanjem zemlje veleposjednicima koji su stoljećima gajili i čuvali zemlju. Radnici na njihovoj zemlji su često bili prisiljeni da ih tuže i da traže dio na osnovu rada na zemlji iako su bili za to plaćeni. Kada je Derviš – beg, u istočnoj Bosni, bio tužen od strane svoga radnika Jove i na sudu je Jovo tvrdio da je zemlja njegova jer eto on je obrađivao, njegova jer je on tu zemlju i begu priskrbio. Prije presude, Derviš – beg je od sudije zatražio samo da upita jedno pitanje svoga radnika i prijatelja Jovu:“Tako ti tvoga Boga u kojeg vjeruješ, prijatelju Jovo, je li to istina sve što kazuješ – je li istina da zemlja pripada tebi.“ Jovo, nakon iznenađenja, reče da nije, i da je na nagovor nekih ljudi to morao tražiti. On reče da ne smijem krivo svjedočiti jer Bog to ne dozvoljava, a nije ranije o tome razmišljao. Zbog Jovine vjere, i zbog čina jer nije htio krivo se zakleti Derviš – beg mu pokloni tu zemlju. Jovo reče da ne bi noćima mogao spavati da se krivo zakleo, zemlja bi ga proganjala i nikada mu ne bi rodila. Lahko je kad savjest u čovjeku proradi.
Tri su najveća ovozemaljska čovjekova straha: od vode, vatre i zemlje. Bujica kad ponese, vatra kad se rasplamska i zemlja kad se zatrese čovjek usrdno i milo zaziva Boga i moli da prođe, ništa drugo mu ne preostaje, ništa drugo ne može uraditi. Strah ovozemaljski čovjeka spusti i pokaže mu njegovo mjesto, i uči ga da nema moći nad moći božijom. Kada je, one godine, sve se sastalo u jednom: vatra je gutala usjeve i žita kao da ih nije bilo krajem augusta, a septebarske vode su nosile sve pred sobom – stari su ljudi govorili da ko preživi, pričat će. I pričalo se cijelu zimu kako su mnogobrojne porodice preživjele sa dvije vreće pšenice. Prepričavalo se kako je pobožni derviš u septembru ljudima govorio kako čovjek, kad se uzoholi i Boga zaboravi, često zna biti kažnjen. Ali, onaj koji se na Boga osloni i Njega vjeruje – On će ga i hraniti. Jer to je sloboda čovjeka. Znati da uvijek ima Onoga Koji ga hrani, Koji ga čuva i Koji nad njim bdi. To je najljepši i najdivniji primjer i osjećaj slobode.
Mi danas nismo slobodni. Na Boga se pouzdamo samo kada nas priroda upozori na to. Bojimo se policije, bojimo se ljudi, bojimo se svega – a Boga zaboravimo, i u teškim mukama se samo sjetimo. Ne hrane nas ljudi – nego Bog. Svaki čovjek u sebi nosi tu slobodu koju treba da živi. Kada mu duša ‘zamre’, kada mu se duša od ovoga svijeta ‘umori’ , sa njim i sloboda polahko odleprša. Znati svoje mjesto i granice, voljeti ono što smo, biti na svijetu prolaznik – to je sloboda. Voljeti svim srcem, živjeti puninom svoje duše, pomagati svom svojom energijom – to je sloboda. Sve ostalo, što mi danas živimo, je nemir. Sloboda se ne može kupiti, ona se nosi u duši. Mi, danas, koji nismo slobodni treba da se upitamo kakva nam je duša. Naša duša treba biti slobodna.
Piše: Nermin Čakić
