Svako u sjećanju nosi, do kraja života, školsko doba i osjećaj bezbrižnosti koji je jednostavno bio tu kao da je to nešto urođeno. Mladalački snovi i mašta koja buja daju poseban elan, poseban pogled, neku posebnost u čovjekovom misaonom svijetu. Taj svijet mlado biće kleše kao što kamenorezac obrađuje kamen: polahko i s puno muke i truda. Kasnije, od svega toga ostane sjećanje i započeti klesarski rad ludih godina u nama. Nekome bude brat, rekao bi novotravnički narod, a nekome rat. Zavisi od virova u kojima se zateknemo, i zavisi od nas koliko dobro naučimo da plivamo i da se nosimo sa tim teretom.
Život nas vodi na različite strane kao rijeka koja neprolazno teče. Tako neki uvijek idu, poput vode, naprijed i ostave sasvim mali trag – imaju svoju zacrtanu putanju. Drugi polahko troše dodijeljene dane života zastajkujući na svakoj obali pomalo. I tako u krug. Ali svi mi, svi oni uvijek se vraćaju na ono doba kada je bilo najljepše – kada su isklesani od života, i kada im je taj isti život podario ljude koje prijateljima zovu.
Kruna svakog školovanja jeste onaj jedan dan kada školarci, od male do velike mature, gizdavo poput pauna, ponosno i gorde, kroče i pokazuju da su jednu stepenicu uspješno prešli. To je kraj jedne etape, a početak neke druge. Pomalo liči na život – uvijek nečemu kraj dolazi da bi se nešto novo rodilo. Danas, u majskim i junskim danima kada bi trebali biti na ulicama gradova i panoima škola, mnogo školarci su na svojim lapotopima i mobitelima online na času. Kao da im je ova korona namjerno oduzela tu krunu školovanja. Živimo u vremenu otkazanih matura. Živimo u vremenu kada ništa nije isto kao prije.
Ljudi u Bosni dva puta u životu kupuju odijelo mahsuz: prvi put za maturu, a drugi put za vjenčanje. I jedno, i drugo izblijede u ormaru. Da nije bajrama, možda mi i zaboravili na njih. Bez obzira što su jednom obučena, uvijek su nekako najdraža – jer ni matursko, ni vjenčano odijelo nisu samo odjeća. Oni su sehara sjećanja.
Svim maturantima čestitke povodom završetke jedne divne životne etape.
Piše: Nermin Čakić
