5.8 C
New York
Wednesday, February 21, 2024

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Tražeć’ smisao za ljepotom

Pričao je Hasan ibn Sabah ljepotici Mirjam, njegovoj najdražoj, u okrilju ljetne, zvjezdane noći alamutskog dvorca u dalekoj Perziji o spoznaji istine i smislu života. Za onoga ko je spoznao istinu, potpunu istinu, filozofirao je Hasan, ne postoji ništa drugo zanimljivo na ovom svijetu. Razočarenje nije lijek, nije logična posljedica potpune spoznaje, filozofira obični čovjek. Ali, priča Hasan crnookoj djevojci vatrena duha, čista lica i žamornog smijeha, da čovjeku preostaje samo da se zabavlja. Uzdahom se sjetio svog prijatelja iz studentskih dana, tog zvjezdanoznanca, velikog Omera el – Hajjama. U proljeće, kada sve cvijeta, pa tako i Hajjamov duh, Hassan se sa sjetom i divljenjem sjeća filozofije života Omerove. Svijet ovaj je prolazan – eto, Hajjam zna uživati u životu. Ali, Hassanu je sve to malo – on je spoznao potpunu istinu. Mirjam, sa vatrom divljenja, gleda Ibn Sabaha i glasom, ponosnim i punim žudnje, starcu Ibn Sabahu govori da je slobodoumni mudrac.

Umorni smo. Izgubljeni i prestrašeni. Pjevušimo tužne note svakodnevnice. Suzama nemoć opravdavamo. Šta je to sa nama ljudima i onim vjerničkim dušama, i našim nemirima? Kakvi vjetrovi i oluje nas pogađaju, kakve misli nas okupiraju? Gdje je radost vjernička, osmijeh iskreni, postojanost junačka i ljubav univerzalna? Ljudi su izgubljeni. Tumaraju tunelima i putevima bez svijetla na kraju. Jer, svijetlo – ljudi su to svijetlo, njihovo srce je put. Vjernici znaju svoj put, ali i oni svjetlo gube, gasi se kao posljednja zvijezda u cik zore. Tište ih stvari, male prepreke i gube svoju vjerničku postajanost u malim nemirima koji se na kraju pretvore u uragane i vulkane. Gube osmijeh. A, ne bi smjeli. Radosti puni, ali zatvoreni i malo sebični, koju ne dijele sa drugima. Osmijeh i onaj glasni poput strmovitog planinskog potoka, od srca pokazani, smijeh praćen ljubavlju prema drugima i svima, se guši maglom, poput one sarajevske u decembru, sa planina koje na mrak upućuju. A imaju lijek, imaju Uputu i imaju sreću oni, ti ljudi – jer oni su nada ovog svijeta, naše domovine i društva. Život je, po prirodi, komplikovan i težak – odveć ga ozbiljno shvatamo i previše pažnje poklanjamo. Vjera je lahka – jer, to je nada, utjeha, ljubav i sreća. Vjera olakšava bitisanje na ovom, tako varljivom i nama tako važnom, svijetu. Osigurava postojanost u postojanju života – radovanje u prolaznim stvarima. Budi lahak na osmijehu, nesebičan u radosti, hrabar u postojanosti. Jer, bez toga – mrak je. A, čovjek je čovjeku – svjetlo.

Zamišljam Safvetovu Azru, njegovu žudnju i njenu čežnju – i upitam se, svaki put kako je ta pjesma završila. Zakomplicira se, na hiljadu čudnih načina, misaoni splet kao da je skrojen od

strane najlošijeg krojača u mahali – nastane misaona oluja koja ne prolazi. Ima slatkoće u tome, ima. Hiljadu misli se roji, kao pčele u proljeće kada na cvijeće slijeću, pa se ne zna gdje će koja. Skupljaju se, na isto mjesto slijeću i ostaju. Nekada, postane nepodnošljivo. Boli svaka misao neizrečena, boli taj roj u glavi. Od sebe i onoga što si pobjeći ne možeš. Ma, koliko se trudio – na kraju ostaješ sa sobom, u crnoj noći kada se račun naplaćuje. Je li se, može, na kraju zaspati? Je li se, može, na kraju račun sa sobom svesti? Je li se može, na kraju, od svega pobjeći? Je li to izlaz, je li to nada, je li to spas? Nada, jedina nada, spas i izlaz jeste – vjera, ljubav i čovjek. Emocionalni zagrljaj. Spas je znati selam sebi nazvati.

Večeras u mirnoj sobici svoje izbe, dok napolju oluja tutnji, od Boga tražim usrdno i milo, isto onomad što je pjesnik Musa Ćazim Ćatić tražio:”O, daj mi smisao za ljepotom.” Musa je, u svoj svojoj zanosnosti, ljepotu na pogrešnim mjestima tražio. Nije znao, bolan i jadan u svom lutanju, da je ljepota u harmoničnoj porodici, iskrenoj bratskoj ljubavi, pravim ahbabima, jesenjem pljusku, proljetnom cvijeću, iznenadnoj ljetnoj oluji. Ljepota je u porodici, džematu, zajedničkom druženju, sitnicama, sreći drugoga, zdravlju i rahatluku. Ljepota je u svim onim trenutcima koje smo proživjeli, svim sjećanjima. Ljepota je trenutak koji živimo. Ljepota su dani koji dolaze, minute koje će proći i u kojima ćemo, kao i dosad, plakati i smijati se istovremeno i zajedno. Jer, mi smo svijet. Volimo, smijemo se, plačemo, u zorama zamišljeni osvićemo – ali živimo. Jer, volimo život. A, kud će nam veća radost i ljepota – od samoga postojanja i života?!

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci