Uvijek bi rahmetli Ibrahim kupio od, stare porodice stočara Dedića, najvećeg, najkrupnije, rogatog i šiljatog ovna da ga žrtvuje za kurban. Godinu dana unaprijed bi rezervisao, pola para dao i mjesec pred bajram ga sebi doveo – da se hajvanče navikne na njega. Pred bajram bi posebno obišao, pa bi pričao kako je i taj ovan svjestan da će biti žrtvovan. „Eno ga, svake godine različit, a svi se isto ponašaju. Pokorno i poslušno ka mjestu žrtvovanja idu, kao ono što je nekada Ismail poslušao oca Ibrahima znajući da je to od Boga. I oni su takvi, kao da se raduju što će im život tako završiti – da budu žrtve i mučenici u ime Boga, da baš njihova kap krvi bude sevapom njegovom vlasniku. Da njihovo runo, njihove dlake budu hajr njihovom žrtveniku.
Kada bi se bajramski namaz klanjao, njegova Naze bi dobar ručak pripremila, jer njen Ibrahim okupi i zove svoje rođake na svečani bajramski ručak – svi su znali da se ide kod Ibrahima, ne treba ni pitati. Pa, bi se nakon ručka uz kahvu sjetili onih koji nisu među njima i brojali ko od prošle godine među njima fali, ko je preselio na onaj svijet. I svi bi mu rahmet predali govoreći da je bio dobar čovjek. Nakon ručka, u bašči ispod onog baščovana što rodi svake godine bi ovna preklao, ogulio i na komade isjekao pa bi unuke zadužio da podijeli. Ono što ostane, ostatke bi zakopao govoreći da ih ne valja bacati. Kurban je to, treba paziti. Osim kostiju kurbanskih, koje bi sačuvao i u vatru bacao kada bi nevrijeme naletilo. A kožicu kurbansku bi sačuvao, i razapeo da se suši pa da od nje postekiju napravi – da se svome Allahu usrdno i nježno moli, sve u suzama svaku večer i jutro sjećajući se svojih roditelja Alage i Fate koji ga svemu tome naučiše.
Kada je onoga bajrama davne godine zapuhalo, munje i gromovi sijevali kao da nikada neće stati, a kiša padala kao da se rijeka iz neba spušta na Lisac, malo bosansko selo. Svi pričaju, svi se sjećaju da je Ibrahim izašao na ploču, mašice bacio jer stari ljudi su rekli da to koristi da se nevrijeme zaustavi. A kiša, munje, gromovi i nevrijeme su sve bivali jači, i jači. Kada ni to nije pomoglo, Ibrahim je ezan sa svoje ploče zaučio jer je on jedini u selu za to imao glasa. Prolamao se krupni glas njegovo u dolini lisačkoj, nije štedio ni grla ni glasa. Njegov glas, njegov ezan u simfoniji munja i gromova je postao još jači, još ljepši i kao da je to bio najljepši zov Allahu ikada. Međutim, nije prestajalo. Kada završi ezan, ode na tavan donese kurbanske kosti gore sačuvane, i u vatru baci – čim počeše da gore kao da utiha, kao da munje i gromove ugasi, kao da kiša odjednom stade. Velika je Božija milost, velika je Njegova moć – On može što mi ne možemo zamisliti. Nisu kurbanske kosti nego je Bog Veliki se smilovao i odlučio da nas ostavi, da nas munje i gromovi ne spale. A sve zbog naše dove, i naše žrtve, našeg kurbana prošle godine.
Nema više Ibrahima, odavno ga prekriva zelena trava dolje pod jeribasmom, tom divnom bosanskom kruškom. Ostale su samo priče, i ostali su samo događaji koji se rado spominju i sa nekom ljepotom iznova, i iznova prepričavaju. Priča se da je na postekiji od svog posljednjeg kurbana i preselio. Našli su ga na sedždi, preselio poslije jutarnje molitve. Kaže narod da je preselio onako kako je i živio – pobožno i mirno, Bogu zahvalan uvijek, na blagodatima koje je imao. Otkako ga nema više, nema ni postekija od kurbana, nema ni ezana za vrijeme nevremena, niti drugih običaja. Otkako ga nema više, u mahali žrtvovanje ovna, rogatog i najboljeg, nije više tako svečano i pobožno. Nema više ljubavi ni u tome, reći će oni koje se Ibrahima sjećaju. Poručio je, u pisanoj oporuci, svome rodu:“Džaba vam sve ako za Boga ne znate, džaba vam sve ako ljudi ne budete i rodbinu ne pazite….. Džaba vam sve ako kurban ne budete klali, i prema njemu se poput čovjeka odnosili. I znajte, da bilo koje dobro djelo, u ime Boga učinjeno, vama je na mizanu teško i u vašu korist. Jer, Bogu ne treba ništa naše – zato žrtvujmo sebe i sve što imamo da se njemu omilimo. Jer svi smo mi kurbani.“
Piše: Nermin Čakić