Tri dana je trajalo veselje u Ibre, sedam volova se okrenulo i troji svirači izmijenili. On ženi sina jedinca, jednom mu je veselje, a treba se pred svijetom nekadašnja begovska porodica pokazati. Neka se zna ko je gazda u čaršiji. Stotine i stotine ljudi je bilo i prošlo, pjevalo, veselilo se i Ibri čestitalo. Divili se njegovom slavlju, njegovim parama – nema jačeg čovjeka nadaleko, šaputali su. I svi su željeli da budu u njegovom društvu, da ih vidi i primjeti, da im kaže neku riječ, a oni veseli i ponizni njemu prilazili. Red je, rekli bi. Njegovo poštovanje treba zaslužiti, a on je zbog novca već poštovan. Teško onom ko ovako gradi sebe.
Prolazili su dani, i godine – mahala je nastavila da živi, a ponekada bi na sijelu, uz kahvu došla priča o veselju. Ne pamti se, rekli bi. Ibro je ostao isti, trošio pare da mu se drugi dive i iskazuju poštovanje i ljubav. Mahala je ostala ista – dodvoravala se i poštovala zbog novca jer, rekli bi oni, može valjati biti dobar sa tako ‘moćnim čovjekom’. Ta igra o poštovanju koje ne postoji je trajala, a Ibrina oholost i gordost su rasli. Vidiš, mene svi vole i poštuju. Nije to zbog toga što imam, nego što sam dobar čovjek – on bi ukovan u svoju umišljenost rekao. A ni komšiji čestito ni ime nije znao, a o njemu su znali sve, i više od onoga što je bila istina. Jadne su istine i priče koje mahala priča. Teška li je umišljenost čovjeka!
Čovjeka, kad se umisli i uzoholi, snađe što i ne misli. Ne može od svoje sudbine pobjeći. Dok je još noć u birtiji provodio, i prisutne častio – stigla mu je vijest da su mu sin i žena u nesreći poginuli. Od tada, mnoge zore je u kafanama dočekao i sve što je imao na kocku stavio. I na kraju, sve je izgubio. Ništa mu nije ostalo. Posljednji bijednik i fukara u mahali je postao. Jedne večeri je uzeo pušku, otišao na tavan i odlučio da okonča život koji više nema smisla. I učinio je tamo samo što puška nije opalila, zaboravio je napuniti. Rijeku suza je tada isplakao. Svu bol svijeta, sve tuge svijeta njegove te noći su isplakane. Nema teže, a iskrenije spoznaje i pokajanja od onog koje se iz bola i ponora rodi.
Danas se Ibro sa gnušanjem sjeća onih vremena njegove oholosti. Danas je on čovjek ponizan, Bogu posvećen i moli, stalno moli. Milion puta na dan se kajem za ono što sam bio, i što sam radio. Znam da je Bog milostiv, ali znam i da teško kažnjava. Vjerujem da je Božija milost veća od njegove srdžbe. Njegova spoznaja je bila duga i bolna. Čovjeka oholost uvijek ga proguta i samelje, jer ne može čovjek gordo zemljom hoditi a da ga ona ne otrese, niti može drugog čovjeka s visoka gledati i ponižavati a da ga njegove kletve ne stignu. Spoznao je da je čovjek čovjeku bogatstvo, i samo poštovanje i ljubav koje se rode iz čiste iskrenosti i bez interesa vrijede. Danas, dok na mezaru svojih najmilijih, ruke diže i molitvu uči zna da je sve na ovom svijetu laž. Osim smrti.
Piše: Nermin Čakić
