Sanjam ih, sanjam svaku noć. Dođu mi tako u san, da se ispričamo, da mi duši bude lakše. Gledam svoga Nezira, i Semira, i Mesuda…. Gledam ih, živi su hvala Bogu. Uvijek počinjem razgovor sa njima pitanjem što ih nema, kad će se vratiti, zašto su me zaboravili. A oni, uvijek sa onim blagim osmijehom, i očima punim čežnje i radosti kažu da su tu, stalno su tu… I da oni mene čekaju da im se pridružim. Kažu da im je tamo lijepo samo, eto, ja im nedostajem… Čekaju me… A nikada mi nisu rekli gdju su to, gdje da dođem….
Sjećam se onoga augusta pred sami rat kad smo kupili našu njivu, svi zajedno. Malo radeći, malo odmarajući smijali smo se i pričali o svemu. Nezir reče da ova njiva nikad nije izdala, uvijek je bila rodna, jal’ sijeno, jal’ krompir, jal’ grah – uvijek najbolje rodi. Pod trešnjom, u hladu, smo ručali i on onako spomeni kroz šalu da ga ukopaju tu kada preseli. Godinama poslije, nakon rata, nakon svega – tu, malo niže od trešnje, su pronašli njegove kosti. Eto ti sudbine, kaže majka Naza, kako mu Gospodar svjetova ispuni njegov vasijjet.
Prošlog 11. – tog sam u Tuzli srela Hatu. Dođemo svaki mjesec na taj datum. I njoj dolazi njena čeljad u san, i ona se ispriča sa njima. Ni njoj njeni ne govore gdje su, samo joj kažu da je čekaju. Kada su pitale efendiju da im protumači, obradovale su se njegovim riječima. To oni vas čekaju u džennetu, rekao im je. Tamo su oni, šehidi – a nisu umrli, oni su tu, samo to mi ne osjećamo. Zato vam i u san dolaze. A čekaju vas tamo u džennetu jer svako će na onom svijetu biti zajedno sa onim koga je volio na ovom.
Dok Naza danas živi sama u kući koju je prije rata Nezir svojim rukama pravio, u samoći, i mislima grleći bijele nišane u Potočarima, a svake hefte ih i miluje kad ode da kupi namirnica – njena čeljad, u julu te nesretne godine, i dalje joj dolaze u san. Njena sudbina, njen život, njeno postojanje su snovi i čekanje. U snovima njih vidi, a čeka da im se tamo pridruži pa da opet kao nekad, svi zajedno, kafu piju i da se ispričaju. Pa da ih izgrli, da im miris upije – da se nikada više od njih ne rastane… Ona ne mrzi, ne razmišlja o onima koji njenu porodicu uništiše. Ona ih žali – kako li će samo stati pred Gospodara svjetova na onom svijetu? Ona im ne halali – jer kako bi, kaže ona, Nezira na onom svijetu u oči pogledala. Dok mi živimo svoje živote daleko od Srebrenice i daleko od majki koje sanjaju i čekaju, dok se mi Srebrenice sjetimo samo jednog julskog dana u godini – znajmo da tamo negdje, u osami, sa licem lijepim i očima punim čežnje i tuge, u daljinu zagledana živi majka koja čeka da svog suprugu i svoje sinove u džennetu sretne.
Piše: Nermin Čakić