5.8 C
New York
Monday, June 24, 2024
spot_img

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Samo da se srce ne umori

Nije lahko biti svijeća, uči nas Mevlana, jer da bi davao svjetlost, moraš prvo gorjeti. Čovjek je čudno biće, enigma za sebe. Neriješiva zagonetka, ćudljivo i dušom usplahireno poput srne u našim bosanskim šumama. Nikada nećemo čovjeka, u njegovoj cijelosti, moći shvatiti i razumijeti. Kada mu je dobro, žali se na ono što nema. Kada mu je loše, strahuje za ono što ima. Život nas uči da čovjek plače tri puta: kada se rodi, kada kćer ili sina udaje / ženi i kada umire. Prvi put plače zbog rastanka sa majkom, drugi put zbog rastanka sa djecom a treći put zbog rastanka sa svojom dušom. Mevlana, pjesnik Perzije, nas uči da čovjek plače i četvrti put: „kada se srce umori…“ Jesmo li mi, umornih srca, svjetlost na putu života?

Divni su dani u kojima provodimo vrijeme sa ljudima oko nas, ispunjavaju nas srećom i smislom životnim. Dovoljno je saznanje da su tu, da su dobro, i imamo svoj svijet nama dovoljan. To je znak da nam srce nije „mermer u palatama“ nego „zemlja u kojoj rastu ruže.“ To je znak svjetlosti duša naših koje, u našoj Zemlji čuda, jedne drugoj hrle i putuju. Blagodat je biti sa onima koje voliš.

Kada vam bude teško, kada vam dosada pokuca na vrata, među svoja četiri zida gdje provodite vrijeme sa svojom porodicom, sjetite se da milioni ljudi nemaju tu priliku, da su daleko od ljudi koji im život znače. Kada vam bude teško, dok svoju bašču pripremate za proljetno sađenje, sjetite se da milioni ljudi umiru od gladi. Kada vam bude teško, dok u svojoj mahali na čistom zraku šetate, sjetite se da su milioni ljudi u zatvoru. Kada vam bude teško, sjetite se da imate topli dom, svoju porodicu, zdravlje, hranu, čistu vodu… Imamo, u našoj Bosni, sve za šta vrijedi živjeti.

Uvijek moram notu sjete rečenicom dočarati. Život nas uči da sreća traje samo tren, a tuga cijeli život. Nikada neću zaboraviti Atifa iz jednog privorskog sela ispod Vranice. Vremešni čovjek, tuga mu je lice izborala, oči sve govore. Uz večernju kahvu i dim njegove cigarete, u maloj bašči njegovoj, na pitanja šta ga muči, zagledan u daljinu, reče:“Ne mogu ja, bolan Nermine, ozdraviti, ne mogu ja tek tako zaboraviti. Sav svijet, sav dunjaluk bih dao samo da je tu. Samo da sam mu tu nedjelju rekao da ne smije nigdje ići. Da ostane kod kuće, da zajedno doručkujemo. Ali, nisam – otišao je u crvenoj trenerci, i NIKE patikama – samo s vrata je rekao Allahimanet, vidimo se kasnije. Nikada se više vidjeli nismo. Samo sam poljubio njegov tabut kada su ga ogasulili. Sad samo da sjednem sa njim, barem na minutu, i da kažem da ne ide – bilo bi dovoljno, srcu mom lakše..“ Godine su prošle, Atifov lik i grč na licu bolom koji ne prolazi mi je urezan u sjećanje. Pitao sam se, i pitam danas pogotovo: Imamo li pravo da se danas, kada među svoja četiri zida provodimo vrijeme sa svojim voljenim, požalimo na nešto? Atif bi dao sve samo za jedan doručak sa svojim sinom koji je poginuo na radnom mjestu. Nikada sebi nije oprostio iako nema šta oprostiti. Mi danas, u ovoj situaciji, imamo luksuz da provodimo dane sa svojim voljenima. Nekom je za sreću malo potrebno, a nekome ni sve želje kad bi ispunili neće biti dovoljno. Neki treći će uvijek biti sretni samo u sjećanjima. Jer „samo se sjećanje smatra srećom.“

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci