Na verandi, ispred stare trošne bosanske kući, stara Fatima sjedi i razmišlja. Mislima je utonula u dane iza nje, u život proveden i sve ono što je proživjela. Vatra čežnje je peče godinama. Od onog prvog ramazanskog dana prije mnogo godina, dobro se sjeća svakog detalja, kada se vraćajući iz bašče ugleda kuću u plamenu. Ramazan je, dobro se sjeća, bio nekako oko ovih doba. Brzo je potrčala, kriknula ali bilo je kasno. Sve što je imala materijalno vatra je odnijela, sve što je voljela vatra je od nje odvojila. I danas sanja muža i sina, pa se budi u znoju i suzama. Nikada vatra u njenom srcu nije prošla, proganja je i na javi i snu.
Taj ramazan joj je bio težak, ali u suzama sa osmijehom je primila riječi lokalnog efendije – da petkom, i to u ramazanu sa ovoga svijeta ne seli svako. Vatra u srcu tvome, reći će efendija, nikada neće proći ali nemoj da izgoriš u njoj. Bog te je iskušao u ramazanu, neka tvoja vatra boli bude tvoj podstrek da se na onom svijetu pridružiš svojim voljenima u džennetu. Svoju čežnju i bol za njima vjerom tješi, svoje iskušenje i sve boli Bogu predaj – i vidjećeš kako se raduješ svakom danu koji prođe jer si bliže povratku i sjedinjenju sa svoja dva šehida. I znaj, da u ramazanu se dove primaju pa moli usrdno i ponizno za ono što želiš.
Poslušala je efendiju, svakim danom te riječi ponavlja i živjela život pobožnosti. Nikada od tada namaskog vakta nije prošlo a da nije klanjala, nije sat prošao a da dovu nije uputila, nikada noć nije prošla a da kroz suze, moleći u samoći, moli samo za jedno: da doživi ramazan i da joj dove budu kabul. A znala je svoju dovu, znala je da je Uzvišeni Gospodar čuje.
Godine su prošle, na samoću je navikla jer osjećala je, u svemu i svakom minutu, da nikad nije sama. Njen Gospodar je sveprisutan, njena bol je Njemu povjerena, a čežnja za voljenima, u ovim godinama, je pri kraju – nada se uskoro da će njima pridružiti. I odluta tako često, u tim mislima i uvijek o tome razmišljajući.
Njeni ramazani od onog dana su puni sjete ali i sreće. Sjeta i bol zbog gubitka ali znala je da će svoju nagradu dobiti na onom svijetu. Iako je bol velika, i njenu sreću ramazan je uvećao. Svaku dovu je činila iskreno i znala da će biti primljena. Znala je da na nekim džennetskim vratima je čekaju šehidi da joj ruke pruže, da je zagrle, da joj čežnju ublaže. Sanjala je neku noć kako je dozivaju, kako se oni smiju i nježno joj govore:“Čekamo te, hajde dođi, pridruži nam se. Poželjeli smo te, ublaži nam čežnju za tobom. Sad će ramazan.“ To joj je baš naumpalo dok zamišljena na verandi mašta o susretu.
Akšamski ezan je najavio početak ramazana, a selom se pronijelo da je Fatima preselila. Kažu da su je komšije našle mrtvu na sedždi, sa osmijehom na usnama. U petak na ramazan dan. Njen kader je bio da dan rastanka i sastanka budu isti, samo godine različite. Priča se da je svaki ramazan hranila dva siromaha cijeli mjesec, vitre je uvijek na vrijeme davala, svaku teraviju u džamiji klanjala, djecu svaki dan za ramazan posebno darivala a starije komšije obilazila. Pitali su je oprezno da je ne povrijedi, zašto je sretna a ona bi odogovori:“Zbog ramazana.“ Njen ramazanska dova je bila prihvaćena. Vratila se, u svojoj pobožnosti, u svojoj kući, na staroj serdžadi svome Gospodaru.
Piše: Nermin Čakić
