5.8 C
New York
Monday, June 24, 2024
spot_img

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Radost naših života

Zaplavilo se novotravničko nebo, čisto i bistro, iznad nas. Kao da je proljetni znak buđenja. Rađaju se, umjesto proljetnog cvijeća i zelenila, januarske misli i sjećanja. Svježa, kao da su danas zapamćena. I plodna, kao da su dnevni podsjetnik naše radosti života. Naumpada mi stari Bećir, koji u svojoj devetoj deceniji života, dijeli osmijeh, savjet i radost sa nama – mladima i svojim komšijama. Znao bi pričati satima o životu, ljudima i rodnoj grudi. Uz poneki uzdah i kratak predah samo bi, onako blago, dao do znanja koliko je radosti i istinske sreće proživio za sve ove godine.

Pitam se, onako u sebi a podsjećaju se na njega, zašto uvijek tamo negdje, u nama, leži oblak kao kišna kap koja pokvari naš radost i mir. Šta je to sa nama, u nama i iznad nas što nam, prekine graju radosnu baš kada nam dobro ide? Možda, možda je to znak u ovom životu. A, jeste sigurno. Znak da živjeti još uvijek učimo. Je li, možda, naši žamori koji, s vremena na vrijeme, utihnu bivaju, kao bumerang, vraćeni nama koji se pronalazimo i s toliko čežnje i ljubavi plavo nebo gledamo? Mi jesmo radost svoja. Mi jesmo radost jedni drugih. Ljudi su mala i prava radost našeg svijeta. Te, male radosti, samo i postoje. Velike su za malu raju koja život prihvata svojim čistim srcima i mislima. Zar smo mi već toliko odrasli, zar smo mi našu radost počeli preozbiljno shvatati???

Sanjam godinama, još uvijek, mali proplanak, livadu, zelenu travu i malu drvenu kućicu na kraju. Ne vidi se skroz, imam samo odsjaj i nagađam. To je slika sada, mutna i blijeda. Hodim malim putićem tamo, nesiguran kao i uvijek, a znatiželjan sa strahom da saznam. Smijeh, onaj iskreni, toliko me privlači. Približavajući se, vidim bolje pojavu. Primjećujem pogled koji iščekuje, pun ljubavi. Na pragu, sa šamijom u ruci i borama na licu, pogledom iščekivanja i pokretom koji grli – čeka majka na pragu, sa čežnjom u srcu i radosti na licu. Jesam li hrabar da joj priđem, da joj čežnju ublažim, pogled barem na trenutak uhvatim, srce da joj smirim? Hoću li joj prići, hoću li selam nazvati, hoću li joj pričati o našim životima? Hoću li je slušati i staro, naborano lice, tako čisto i sjetno, gledati? Jesam li hrabar ruku joj poljubiti? Kako si, je li ti nedostaje nešto? Glasom tihim i sjetnim, kao i lice njeno, sa osmijehom, rijetkim kao i dobri ljudi na svijetu, reći će da joj čežnju, koja se u bol pretvorila, nisam ublažio. Jesam li dobro uradio usrećivši sebe, a nju – punu čežnje – i dalje u maloj kućici na kraju nepokošene livade, na starom drvenom pragu, sa njenom čežnjom i srcem čistim i radosnim, s tugom u njemu – ostavio? Je li to moje dobro kojim spas tražim?!

Nekada, u izgubljenosti i umoru od ovoga svijeta – vidimo samo tamu i mrak. Ne postoji izlaz iz malog, a tako našeg i tako bolnog, zindana. Čim se razvedri, oblaci sivi odu a oluje prođu, sunce bljesne – bude lakše. Je li raj, kojeg pravovjerni od Boga Milosnog traže, popločan radošću? Hoće li tamo biti suza?

Stari Bećir još uvijek širi radost. Mi slušamo priču i učimo o životu. Kaže da je život čudo, a ljudi su čudesni. Svako od ljudi, priča on, krije iskru dobra, iskren osmijeh i razlog da bude saslušan. Jer, jednog dana sve nas čekaju zeleni bašluci i zelena trava. Na ovom svijetu, ljudi su radost jedni drugima.

Zažmiri na trenutak. Zamisli želju. Zatim, pogledaj u nebo zvjezdano. Zvijezdu padalicu potraži. Oslobodi se misli svojih, svijet svoj ostavi, tamo negdje daleko. Na trenutak, samo. Ispruži ruke, kao da hoćeš nebo zagrliti. Uzdahni duboko. Plači, i šapatom riječi u molitvu skladaj. Molitva je tvoja želja. I kada ostarimo, kada nam proljeća ne budu više značila, a ruke tako teške, lica naborana, i kada sami, na pragu male stare kućice budemo s čežnjom čekali, sjetimo se molitve, zvijezde padalice i mirnog neba. Nekada su zvijezde padalice bile dio naše radosti.

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci