„Sudbina je to, Bog je htio da dođem u ovaj grad, u ovo mjesto, i da ostanem 40 godina, porodicu zasnujem, djecu poženim, i skoro penziju da zaradim.“ Ovako svoju priču započinje Ređo ef. Sarajlić, imam u džematu Lisac u Novom Travniku. Jedan je od najaktivnijih imama, dobitnik najvećeg priznanja općine Novi Travnika za rad u zajednici i učitelj mnogim uspješnim i obrazovanim novotravničanima širom Bosne i Hercegovine.
„Kada sam dolazio daleke 1980. godine nisam znao gdje dolazim, niti sam čuo ikada za mjesto. I Bog je dao da ostanem tu, i ‘pustim korijenje’, šaljivo će Ređo ef. Sjeća se, priča nam, da je u to vrijeme Novi Travnik, na krilima industrijskog giganta Bratstva, bio bastion komunizma gdje ljudi nisu previše praktikovali vjeru. „Tada je bilo teško biti imam pogotovo u jednoj takvoj sredini“, govori nam „ali nije ni danas ništa puno lakše. Vremena se mijenjaju, ljudi prolaze, ali ostaje ono sjeme posijano od strane prijeratne vlasti. Hvala Bogu, svakim danom je sve bolje što se tiče vjerskog života.“
„Nositi ahmediju na glavi, predvoditi narod i zajednicu je težak, i odgovaran posao ali častan. To nije posao, to je misija – i upravo to čini mene sretnim. Raditi za i sa zajednicom, ljude upućivati i učiti, a Bog će najbolju nagradu nama dati“ govori ovaj aktivni imam o svom pozivu.
Pitamo ga o njegovoj porodici. Kaže nam da se oženio iz tog džemata kada je kao momak, mlad došao tu i sa svojom Fatima hanumom izrodio 3 sina. Svi su se poženili, dobio je i unuke. „Porodica je stub svakog društva i svake zajednice. Jaka porodica znači i jaku zajednicu. Malo se o tome vodi računa, a trebalo bi“ kaže on.
Koja su mu draga sjećanja, pitamo ga. Kaže da ih ima dosta, ali ima i onih loših. „Dobra pamtim, loša ne zaboravljam“ u šaljivom tonu nam kaže. „Sjećam se dragih ljudi, dobrih ljudi sa kojima sam radio i koji su bili tu. Nema ih mnogo živih. Sa svojim narodom sam živio i dijelio sve, i dobro i loše. I tokom najtežih godina, uvijek sam bio na čelu. Jer to je dio imamskog posla.“
Jedno od pitanja je bilo na šta je ponosan. Malo zamišljeno reče da je ponosan što je izveo generacije i generacije učenika koji su danas uspješni i obrazovani ljudi. „Ima ih u svim branšama, i mnogo ih je steklo akademske titule. Na to sam ponosan – što iza mene ostaju oni na koje sam svoje znanje prenio. To nema cijenu, i to niko ne može od čovjeka uzeti niti mu bilo ko to poreći.“
Dotakli smo se i njegovog priznanja koje je dobio prije 4 godine. Naime, općina Novi Travnik mu je dodijelila najveće općinsko priznanje „Plaketu Općine Novi Travnik“ za njegovo doprinos na razvoju općine. „Znači kada neko prepozna nečiji rad pogotovo kada to dolazi od ovoga grada. Uvijek sam nastojao da radim za zajednicu, za grad. Smatrao sam, i dalje smatram da je interese zajednice uvijek ispred interesa pojedinca. Drago mi je da su to Novotravničani prepoznali.“
Kada smo ga upitali šta će raditi u penziji, hoće li ostati u Novom rekao je, malo sa razmišljanjem, da će nastaviti da služi zajednici, i da se bavi svojim hobijima.“Volim pčelarstvo, odavno se u slobodno vrijeme bavim time. To me odmara. A vidjećemo je li ostajem u Novom. Samo da Uzvišeni Bog podari zdravlja.“
Na kraju smo pitali koju bi poruku uputio. Reče nam:“Uvijek raditi, i samo raditi bez obzira da li ljudi prepoznali nečiji rad. Trud se uvijek isplati. Na kraju krajeva, naša djela o nama najbolje govore.“
Život ovoga skromnog čovjeka, imama po profesiji a djelima velikog čovjeka, svjedoči o jednom vremenu kada je čovjek davao sebe za zajednicu, za grad u kojem radi. Novi Travnik može biti sretan i ponosan što ima jednog ovakvog čovjeka koji može biti uzor mladim ljudima kojim putem da idu.
(Nove-info.com)
