5.8 C
New York
Thursday, February 6, 2025
spot_img

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Priča o 87-godišnjem Bećiru Tolji: Osmijeh i lijepa riječ su moj tajni lijek

Život piše neobične priče. Ako ga iskoristimo na način kako treba – uvijek ćemo biti sretni. Tako bi Bećir Tolja započeo svoju priču. U devetoj deceniji života je još uvijek vitalan i zdrav, ništa ga ne boli.

„Sedam puta sam išao pod nož, i evo me opet zdrav i čitav“ kroz smijeh će. Rođen i odrastao u selu Lisac, u Novom Travniku. Jedan je od najstarijih stanovnika na području te mjesne zajednice. Kada smo ga upitali kako nosi to breme i taj epitet kroz smijeh će kazati da su godine samo broj, a u duši je on još uvijek mladić. I zaista, kada se pogleda, da je u tim godinama vitalan i da se kreće poput nekog mnogo mlađeg čovjeka – može se reći da je duša njegova mlada, puna života.

I on je, kao i mnogi drugi stanovnici ovoga kraja, imao težak život protkan radom na teškim fizičkim poslovima. 40 godina je radio u Šumariji, tu je i penziju stekao. Pored tog posla, rad kod kuće na poljoprivrednim poslovima i evo već četvrtu deceniju uživa u penziji. „Nema drveta koje me nije ‘ubilo’ ali nisam se dao, nikada nisam odustao,“ priča on nastavljajući:“Uvijek sam znao i imao na umu da je u radu spas. Pričao nam je naš efendija da vatra na onom svijetu neće pržiti ruke koje su radile poštene poslove na ovome. Uvijek sam išao za nafakom i trudio se da časno i pošteno zaradim hljeb za sebe i svoju porodicu.“

Sam živi u svojoj rodnoj kući. Njegova supruga Nura je preselila na ahiret prije nekoliko godina. Iz braka sa njom dobio je 9 djece – 8 ženskih i jedno muško. Svi su se razišli. Ali, kaže nikad nije sam. Uvijek je neko od njih tu, da pomogne, da pravi društvo. Njegova najstarija kćer je rođena 1951. godine a najmlađa 1971. Od svoje djece je, priča nam, dobio pravo bogatstvo – preko 30 unučadi i praunučadi. „Kad se svi sastanu“, govori nam, „kao da je teferič.“

Pitamo ga kako provodi dane pošto je sam. Kaže da mu nije nikada dosadno. Uvijek mu neko ima, a i voli otići drugima. Ima i hobi – on prede vunu a nakon toga plete vunene čarape. Sve što isplete podijeli rodbini, komšijama i prolaznicima. Kaže da je njegova slika stigla čak i do muzeja. „Prolaznicima bude zanimljivo pa pitaju mogu li slikati. I tako je došla do muzeja. Prepoznaju me kad odem u grad, pa uvijek imam jedne čarape ako koga sretnem“, priča ovaj vremešni čovjek.

Šta je najljepše u životu što je doživio, pitamo ga. Kaže da je porodica. Sa svojom Nurom je izgradio pravo malo carstvo koje će se nastaviti i dalje. Ali, govori on, komšiluk i prijatelji su također tu blizu. „Jer, bez ljudi“, govori on „čovjek ne može živjeti. Ne može se sam nigdje. Kad su ljudi tu – lakše je.“

Pitamo šta bi poručio omladini za kraj ove reportaže. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja odgovori:“Uvijek budite veseli i sa svima pričajte. Lijepu riječ svima uputite. Vjere se držite. Porodicu čuvajte. I ne sekirajte – uvijek ćete biti zdravi i životom zadovoljni.“

Dok odlazimo, on sa praga dobacuje:“Isplešću vam jedne čarape kad drugi put budete dolazili.“

I uistinu, razgovor sa njim je odmor i daje poruku da život trebamo živjeti punim plućima, sa dušom. Na ovom svijetu smo da drugima budemo utjeha i radost. A on je oboje.

(Reportaža: Nove-info.com)

Popularni članci

error: Za preuzimanje sadržaja javite se redakciji portala!