5.8 C
New York
Sunday, February 25, 2024

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Novotravnička buđenja

Lijepo je ovo novotravničko nebo u sutonu zime. Kao da na početku marta i ono, sa čežnjom, jedva čeka proljeće. Smirujuće djeluje sabahska tišina i lagano buđenje mahale. Kao i svakoga jutra, opet smo budni, opet pogledom gledamo u kuće gdje se svjetla pale, i opet smo molitvom počeli dan. Ustajemo, hrlimo da svoju nafaku za taj dan zaradimo, da postojimo i poneko dobro uradimo. Je li svako jutro donese novi mir? Je li svako jutro ima svoj smisao i cilj?

Miriše hljeb, svjež i tek stigao, iz prodavnice starog Mustafe. Nema ljepšeg mirisa od svježeg hljeba ujutro i kahve razgovoruše, reći će on. Kaže da mu ne treba od ovoga svijeta mnogo: njegova Mevla, kahva sa njom ujutro, lokalna džamija i ova bosanska zemlja. Sve ostalo, manje – više, njemu nije neophodno. Mevlina ljubav ga raznježi, kahva ga probudi, džamija smiri a bosanska zemlja ga sretnim činim. I kud ćeš više od ovoga svijeta? Šta ćeš ljepše od ovoga dunjaluka?

Čovjek je na ovome svijetu prolazan. Svakoga dan odlaze, kao da ih neko tek tako ukrade iz života, naši voljeni, prijatelji i poznanici na vječni, ljepši svijet. I uvijek se redaju sjećanja, riječi, mali ali u tom trenutku tako veliki trenutci. Vraćamo film na sretne dane, na one prošle kad smo dijelili život koji sada sjećanjem zovemo. Pitamo se, malo u čuđenju a malo u sjeti, kako je tako brzo prošlo? Zašto nismo više sebe nekome dali? A čovjek je takav. Žali uvijek za onim što je prošlo, o budućnosti ne razmišlja, sadašnjost zaboravlja. Valjda je čovjekova priroda da razloge i izgovore traži tek kada mu duši teško bude. Čovjek nije stvoren da živi sam. Valja ovaj svijet, dok trajemo na njemu, rajskom baščom sebi napraviti.

Nikada ljudi nisu znali, na pravi način, ljubav izgovoriti. Jer ljubav nisu riječi. To je ono kada nam je srcu lijepo, kada osjećamo ispunjenost i sa osmijehom na počinak idemo. To je ono kada nemamo riječi da kažemo kako se osjećamo. Kada nestane riječi, i milina obuzme naše tijelo – ljubav se rađa. I stvarno, kada čovjek pogleda na dane prošle, i današnje – shvati da je ovaj svijet od ljubavi sazdan, nježno, kao bosanski tepih sa svim njegovim šarama, istkan na platnu života.

Ne treba tražiti razloge sebi, postojanju i životu. Stari Mustafa ih ima četiri: Mevlu, kahvu sa njom, molitvu i domovinu. Mala Merimica, školarac, ih ima nekoliko: mamu, babu, drugare, školu i mekteb. Ljubavlju opijeni Emir vidi, od sve ljepote svijeta, samo svoju voljenu Hanu. Svi oni imaju svoje razloge. Svaki čovjek traži sebe u svijetu – i zakači se za nešto, poput pčele na cvijetu, i tu ostane gradeći svoj svijet oko svoje duše. Svakoga jutra kada ustanemo vidimo svoje razloge buđenja. Budimo nečiji razlog. Razlog za ljubav i razlog postojanja.

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci