Lijepa je ova februarska noć nad našim kišnim gradom – Novim Travnikom. Ova dolina u kojoj je živjela Hanuma, pa se tako i zvala – Hanumina dolina, odiše ljepotom i dobrom kojeg ne primjećujemo. Hanuma je zasadila sjeme dobra i ruže da mirišu. Još Gazi Husrev – beg reče:”Gdje je sjeme posijano, tu mu je i niknuti.”
Kroz otvoreni prozor dolazi proljetna klica u vidu kapljica noseći sa sobom znake buđenja i nekog novog doba, nekog novog marta. Lijepe su ove noći. Još su ljepše jutarnje kahve, uz smijeh i svježe misli koje mirišu kao tek ispečen hljeb u pekari preku puta studentskog doma. Ima tih dana u kojima osjećamo nepripadnost ovdje. Ono tamo, gdje god to bilo, učini se ljepšim, idealističnijim, srećnijim, ljepšim i boljim mjestom. I jeste ljepše zato što nije tu.
Volim čitati Stefana upravo zbog toga. Sreća je, Stefan bi napisao, upravo u nepripadnosti. Ono što nije tu, daleko i lijepo u nekim misaonim kombinacijama, uvijek privlači. Pogledaj i zagledaj se dobro u svakog čovjeka, u autobusu dok se gura da mjesto ugrabi, ili u kafiću dok veselo sa društvom raspravlja o svjetskim problemima – u svima njima se krije ljepota. Iznenadi nas neobičnost tih, tako blizu, ljudi. Kako ju nismo prije primjetili? Niko trn i ne primjećuje dok ruža ne izraste, ukrasi seoski put i zamiriše.
Ljudi su ruže na seoskom putu zvani život. Do nas je hoćemo li primjetiti ružu, ili možda nesređeni seoski put. Uvijek, skoro uvijek, a valjda su nas tako učili da opazimo i krivimo ruže zbog puta kojeg ona ukrašava. U svakoj bašči, Dino bi pjevao, raste ruža. Svako ima nekoga ko mu ruke pruža. Do nas je kome ćemo ruke pružiti, kome ružu dati i s kim ćemo putem hoditi. Nisu sve ruže iste, nisu svi putevi prohodni, i nisu svi mirisi za ruže.
Naše novotravničke mahale su naša prostranstva i naš raj na ovom svijetu. Sjeme dobra koje je ranije posijano je niknulo – do nas je kako ćemo ga njegovati. Volimo i cijenimo ono što imamo. Jer, mi činimo ovaj grad. Čine ga ljudi i dobro koje oni rade.
Ništa se na ovom svijetu ne podrazumijeva. Ni ruže, ni prijatelji, ni ljubav, ni vjera. Ništa na ovom svijetu nije slučajno. Sve se sa namjerom dešava, namjerno!
Piše: Nermin Čakić
