U druga, prošla i mnogo sretnija vremena, bez tehnologije i savremenosti, za smrt sina otac bi saznavao tako što bi mu donijeli njegov mač koji je nosio tokom ratovanja. Taj motiv, način saznavanja ima duboku smisao – zna je otac da mu je sin poginuo kao borac, hrabro se boreći protiv neprijatelja. I on bi njegovu smrt, iako tužan, sa ponosom oplakao i sa nekom tihom, blagom radošću dočekao. Ima sina kojem je hrabrost vrlina, i sina koji ga čeka na onom svijetu kao njegov zalog za ulazak u obećani raj. Sav njegov svijet ovdje bi od bola puca, a pomisao na onaj svijet bi bol ublažio. Njega će njegova hrabrost voditi da život dalje živi.
Posjetio sam ovih dana mezarje svojih daljih predaka, mjesto porijekla moga pradjeda. Obilazeći to polje gdje leže mnogi prezimana kao u mene, vidim i primjećujem da stotinu i nešto godina poslije – i njihovi daljnji potomci – nose ista imena: Ibrahim, Suljo, Alija, Salko, Agan… Kao da me taj pogled na nišane vratio u ona vremena, i razmišljam kako se ništa nije promijenilo – ista imena, drugi ljudi, a malo toga različito. Kao i njih što danas prekriva zeleno busenje, tako će i nas sutra isto – i opet će se naši sinovi, naša djeca isto zvati, pa će neko nakon dugo godina opet se ovome čuditi. Ova misao, prepuna simbolike, kao da mi donese saznanje: čovjek i jeste tu da bi ga zeleno busenje prekrilo, da bi ga ljudi po dobru spominjali i ponosno njegovo ime neko da nosi nakon što ga ne bude. Ne može čovjek pobjeći od samoga sebe, niti može da se otrgne od onoga što je i od bosanske humke koja ga čeka.
Dok je bila na samrti, oči su joj bile pune suze. Tiho mi govori:“Odavno sam se pripremila da ovaj svijet napustim, nije me strah. I osjećam da je kraj blizu. Ništa mi nije žao osim moga sina kojeg ostavljam. Nema žalosti, nego mi i on mlad oboli pa kako će i dokle će…“ Dok je gledam u oči, i blago zagrljaj podrške pružam govorim kako je njen mir u duši njegova nada i radost. Jer sa zebnja nikoga neće sačuvati, ali hoće hrabrost i kad kraj dođe. Njen sin joj govori da neće se tako lahko predati, ali iako kraj bude blizu – pa biće prilike da i tamo nastave druženje. Posmatrao sam tu stijenu od žene, koja je cijeli svoj život na postekiji provela, i poželio da odem sa takvim mirom i takvom ljubavlju prema porodici. Jer, njen mir i ljubav su nada da na ovom svijetu je još uvijek mnogo dobra ostalo ali ga ne primjećujemo.
U današnje savremeno vrijeme kada ni umiranje nije umiranje, kada ni ljubav nije više ljubav, kada porodica nije više porodica trebamo da se okrenemo prema našim starijim, porodici i našim običajima. Jer, u našim starijima ćemo vidjeti kako se umire bez strah, u porodici kako se umire sa ljubavlju i u običajima našim ćemo vidjeti kako se umire sa hrabrošću i ponosom. Ako budemo tako, ova prolaznost zvana život će biti lakši i sretniji. Sa sretnim završetkom.
Piše: Nermin Čakić
