Dok gledam svjetla grada u večernje sate, razmišljam o tome kako sam pročitao da je Bagdad prvi projektovan i planski izgrađen grad. Svjetla moga grada kao da podsjećaju na taj Bagdad, sav u zlatu i raskoši. Ne postoje riječi koje mogu objasniti osjećaj mira, ljepote i vezanosti za kraj koji gledam. Kao da se ništa ne dešava, kao da ljudi dolje u dolini spavaju, samo svjetla daju znakove života. U sebi pomislih: to je moj grad, to je moj Novi Travnik – „grad bez sijedih vlasi“, Grad mladosti – najljepši grad na svijetu, najdraži srcu.
Sa zanosom i ushićenjem je prijedorčanin Ibrahim, osamdesetogodišnjak, u dalekoj Kaliforniji, u malenom gradu San Jose pričao o Novom Travniku i novotravničanima, o njihovom merhametu i dobroti. U vrijeme ratnih godina, došao je kao izbjeglica, a bio prihvaćen od novotravničana kao da je tu rođen, kao starosjedioc. Toliko mi je bilo lijepo, reći će mi uz kahvu, i tako su me pazili da i dan danas često tamo mislima odem. Natjeraju na razmišljanje takve riječi. Možda je naš grad mali, bez historijskih spomenika i grandioznih objekata. Možda ga ne čine sva ta znamenita mjesta. Ali, najvažnije – ovaj grad, smješten između planina Vilenice, Komara, Radovana i Vranice, u podnožju malih rijeka Jaglenice i Grlonice, čine ljudi – oni su njegovo bogatstvo, najveći potencijal i resurs..
Danas, Novi Travnik živi svoj život – miran i tih, kao da je svratio samo malo da ukrasi i pomiluje Bosnu. Ljudi u njemu su kao i uvijek, dobri i pošteni, vrijedni, čestiti i radini. Nisu navikli na luksuze i milostinju, sve su svojim radom stekli. Vezani su za ovaj kraj, za ove doline, ova brda nekom nevidljivom vezom. Svako svakog u dušu zna. Svako svačiji život živi. Pravi odraz bosanskoga duha. Ono što je Bosne ostalo, i što će ostati – to je ovdje, u Srednjoj Bosni, u malim sredinama koji Bosnu žive.
Gdje god otišli, gdje god živjeli i postojala, gdje god svoju sreću i smiraj našli – opet ćemo se svom rodnom zavičaju vratiti, i uvijek iznova. Jer, mati na pragu, sa kahvom i još toplijom ljubavlju čeka. I otac čeka. I brat, i sestra čekaju. Da nas zagrle: toplinom, ljubavlju i čežnjom. I na kraju, kad nas više na ovom svijetu ne bude, kada budemo samo prašina – opet ćemo svoj smiraj naći pod novotravničkim zelenim busenjem. Tu smo postali, tu ćemo se, Onome Koji nas je stvorio, vratiti.
Sretan 71. rođendan, voljeni grade.
Piše: Nermin Čakić
