Na današnji dan, 5. aprila 1992. godine, zvanično je počela opsada Sarajeva, najduža opsada u modernoj historiji ratovanja, opsada koja je trajala dugih 1.425 dana. Za to vrijeme ubijeno je više od 11 hiljada civila u gradu, od kojih oko 1.600 djece, a preko 50.000 građana Sarajeva je lakše ili teže ranjeno.

Procjenjuje se da je blizu 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je 22. jula 1993. godine na grad “palo” rekordnih 3.777 projektila.
Tog 5. aprila prekinut je i život 25-godišnje Suade Dilberović, studentice pete godine Medicinskog fakulteta, porijeklom iz Dubrovnika, i 34-godišnje Olge Sučić, službenice u Skupštini Bosne i Hercegovine. Suada je preminula na licu mjesta, a Olga je izdahnula na putu do bolnice. Obje su sahranjene 8. aprila 1992. godine na groblju Bare.
Most je prvobitno 1996. godine preimenovan u “Most Suade Dilberović” da bi 1999. godine, nakon zalaganja Olginog bivšeg muža Gorana Trifkovića i novinarke Oslobođenja Edine Kamenice, ponovo preimenovan u “Most Suade i Olge”. Danas se na mostu nalazi spomen-ploča koja svakog podsjeća na njihove žrtve, a na kojoj piše: “Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši.”

Tokom četverogodišnje opsade oformljen je sarajevski ratni tunel, Tunel spasa. Napravljen je ispod aerodromske piste, te je povezivao dvije teritorije koje su bile pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (Dobrinja i Butmir), pa tako i danas nosi naziv Tunel D-B
– Tunel spasa je danas zasigurno jedan od najprepoznatljivijih simbola Sarajeva koji, kao Spomenički kompleks Tunel “D-B”, djeluje u sklopu JU Fond Memorijala KS, široj javnosti poznat kao Tunel spasa, i predstavlja neposredan rezultat opsade Sarajeva, kaže za Oslobođenje Irfan Gazdić, stručni saradnik za odnose s javnošću JU Fond Memorijala KS.
Tunel je, kako ističe Gazdić, najeklatantniji primjer pobjede života nad smrću. Rupa koja je služila za dopremanje života, dok su srbočetnički agresori sijali smrt po Sarajevu. Kako vrijeme prolazi, pokazuje se da je sarajevski ratni tunel jedan od najbitnijih objekata, a ujedno i poteza rukovodstva države za njenu opstojnost, uzimajući u obzir okolnosti u kojima je nastao. Koliko je samo vojnih, ali potrepština za civile, ušlo u grad kroz njega, koliko je samo novinara koristilo Tunel kao neposredan fizički kontakt sa Sarajevom, te na osnovu tog kontakta napisali nešto iz svog iskustva, a ne nešto što se plasiralo kao poluinformacija u konvencionalnim svjetskim medijima. Koliko je bolesnih, ili ranjenih, upravo kroz Tunel prebačeno na lokacije gdje je bilo moguće da im se ukaže potreban medicinski tretman itd., evocira Gazdić ulogu tunela i njegove brojne koristi, dodajući kako krajnji ishod opsade Sarajeva, ali i agresije na BiH, definitivno u cjelosti ne bi bio isti da nije bilo Tunela spasa.
(Oslobođenje.ba)