Sjedio sam na Žutoj Tabiji, brdašcu iznad Sarajeva, gledajući grad kao na dlanu, stari bosanski dio, kako tone u suton još jednog dana. Iščekujući onaj jedan momenat, gdje sve na tren stane, samo se mir i tišina uzdahom prekidaju. I najednom, sa zvukom topa se začuju glasovi sa sarajevskih džamija. Prizor van ovoga svijeta, osjećaj iz neke druge galaksije – prizor iz džennetske bašče. Nastupio je radosni čas za pravovjerne.
Sjedio sam na Rostovu, planinskom prevoju iznad najljepšeg grada na svijetu Novog Travnika i gledao mali gradić kako u tišini uranja u još jednu majsku noć. Magični prizor prekidaju ezani sa seoskih džamija. Osluškujem, i zvuk topa se čuje. Iftar je – ko bi rekao da se bivši komunistički grad ovoliko ramazanu raduje.
Vidio sam čovjeka od 80 i više ljeta kako plače sa zvukom prvog iftarskog ezana radujući se nagradi svojoj – gutljaju vode, i suzama radosnicama što je dočekao da još jedan mjesec milosti zahvaljuje i molitve svome Gospodaru čini. Vidio sam, gledajući staro izborano lice, svu ljepotu svijeta. Vidio sam, gledajući to lice, ljepotu svojim očima. Sijao je kao mjesec – radostan i ushićen zbog samo jednog ezana u akšam.
Gledao sam malo dijete kako zvonkim smijehom i ručicama tapšući se raduje ezanu sa stare drvene munare u privorskim selima ispod Vranice. Ne znajući šta će od sreće grli babu i mamu govoreći im kako je nastupilo iftarsko vrijeme, donoseći im čašu hladne vode sa Studenca, obližnjeg izvora. Babo, reče mu, ja sam puno sretna kad si ti ovako nasmijana. Voljela bih da ramazan traje zauvijek, pa da uvijek budeš sretan.
Slušao sam čovjeka jednoga ramazanskog jutra prije jutarnje molitve dok objašnjava zašto se tako rano, posebno za ramazan, Bogu molimo. Oči mu orošene suzama (a kasnije ću saznat i zašto) a riječi nesigurne a tako lijepe. Muhammeda su pitali, kada je ukopavao sina Ibrahima, priča taj čovjek, zašto je tužan i zašto plače. Rekao im je da je tužan zbog rastanka, ali je tužan i onda kada prespava rani sabah. Eto, reći će mi čovjek sada sa dvije velike suze na licu, zašto mi ovako rano, pogotovo za ramazan klanjamo. Jer tuga je velika ne započeti dan zahvalom Onome koji nas je stvorio i sve blagodati svijeta podario. A saznao sam zašto očima punim suza govori – jer i on je nekada ranije svoje čedo tu na mezarju pored džamije u kabur spustio.
Ne postoji čovjek u kojem ovi dani pred nama ne probudi njegovu dušu barem na čas, raznježi je, uljepša i ukrasi. Dok behar cvate, dok iščekujemo miris jorgovana i dolazak ramazana naumpada mi stari Mula Mustafa Bašeskija koji svojim perom, na svoje žute listove, zapisa nešto što vijekovima istina ostaje, univerzalna, tako lijepa i tako istinita: ”Kad bi me neko upitao šta mi je na ovom svijetu najžalije ostaviti, rekao bih: SABAHA, BEHARA i IFTARA. Ko zna kakva se ljepota u tome krije, razumjeće.”
U narednim danima ako vidite sreću na licima ljudi – bez razloga, ako vidite ljepotu u njihovim očima – bez razloga, ako vidite cvijeće u njihovim baščama – bez razloga, ako vidite njihovu čežnju u akšama i ushićenost u sabahe – znajte da postoji razlog. Jer „čini mi se da mjesec ramazana počinje…“
Piše: Nermin Čakić
