Nikada oca nije upamtila, a majke se sjeća kao kroz maglu – umrla je kad je ona imala 10 godina. Težak život među muškima u porodici je naučio borbi, a nježnost žene je uvijek imala – pa je sve nekako deverala. Kad Halima napuni 18 godina, na seoskoj meraji zagledala Halila, a i on nju. Ne prođe malo, uzeše se. Ona siromah, i on siromah – a voljeli se. Od dunjaluka imali su samo jedno drugo, i dva duluma zemlje što je Halil od dede naslijedio. Kad su se uzeli, živjeli su u maloj trošnoj kući od komšije Idriza koji im je dao da borave koliko hoće. Sažalio se, a volio ih oboje, i Halimu i Halila.
Maštala je ona da će imati veliku porodicu, da će imati puno djece. Halil će raditi, oni će ga sa radošću dočekivati na pragu. Prve godine braka su bile teške, tu i tamo bi on nešto zaradi, pa bi oboje na njivu, da sade, da imaju za zimu. Teške su bile, reći će mi, ali lijepe – mnogo je ljubavi u njima. Tu smo shvatili da smo jedno za drugim iz čiste ljubavi. Ništa drugo na svijetu nismo imali. Nakon nekoliko godina Halil dobi prvi pravi posao, moglo se i o nečemu bolje razmišljati. A dvoje djece je na svijet došlo – kao rumene jabuke, dječak i djevojčica, jedno na babu a drugo na mamu.
I kuća se počela graditi, i izgradila se – a djeca na svijet dolaziše, njih sedam. Puno galame, dječije graje na ona dva duluma što je naslijedio od Halila. Pitao sam otkud, bona Halima, sedmero a tako ste loše živjeli. Očima pune sreće, kao da mi je sve njima rekla, prozbori da su sve dobili kad je prvo dijete stiglo. Sedmero njih, sedam različitih nafaka. Tad nas je krenulo. A Halila sam i više voljela, i više smo se pazili. Nikada se posvađali nismo, niti zagalamili. Gradili smo porodicu kao što se kuća gradi: ciglu po ciglu, dio po dio. Godine su prolazile, djeca su rasla, odgojena nježnom dušom Haliminom i strogom efendijinom riječi u mektebu. Porasla, odrasla – svako sebi neki posao našao. Halima ih je držala na okupu kao ptica svoju ptičad – nikada nije dozvolila da se raziđu. Gdje je sloga, tu je ljubav veća – reći će mi.
U devetoj deceniji života, gleda u svoj život i vidi njih sedam već ljudi u godinama, vidi unučadi mnogi, praunučadi i vidi kako su godinama i ona dva duluma proširena skoro na jedno selo – kupovalo se i radilo. Težak teret fizičkog rada joj je samo izborao lice, a dušu joj učinio jačom. Na ovom svijetu, kaže onako, nema svako dušu – treba imati dušu za sve: ljubav, život, milost, darežljivost. Ja i moj Halil smo porodicu izgradili i kuće napravili dušom, zato u svakom naše djetetu vidimo sebe.
Pričam joj kako danas nije tako, rijetko ko brine o porodici, rijetko ko o duši priča. Kaže mi da vidi iako ne hoda mnogo, ali vidi po djeci. Ne može se protiv vremena. Da ti kažem sinko, ozbiljnim tonom će, sjeme zla ovog današnjeg vremena nije davno posijano – nije ga teško iskorijeniti. Tek je korijenje počelo puštati. Treba to sasjeći dok je još svježe, ako pusti korijenje – nema čovjeku spasa. Ostala joj je, kaže, samo jedna stvar za kojom žali – što nije otišla na hadž, da hodočasti sveto mjesto iako je mogla. Dragi sine, mlad si ti još – reći će mi, svašta ćeš se u životu nagledati. Ali, zapamti – šta god da te zadesi, ostani čovjek. Sve će proći, ništa ne traje vječno. Ostani čovjek i čuvaj dušu – pa nećeš žaliti, i zemljom sa sramom hoditi.
Piše: Nermin Čakić
