Priča mi Hata iz jednog novotravničkog sela kako nije uspjela da kupi brašna u marketu. Nema, nestalo, sve narod raznio. Neki su, govori mi, kupovali i po deset vreća. Ni u ratu nije bilo tako. U ratu je narod i sa malo bio zadovaljan. Danas, daj što više pa neka stoji. U ratu se mislilo i na komšiju, i na rodbinu kako bližu tako i dalju. Danas, reći će ona, gledamo da imamo više od komšije. Mi da sve imamo, a komšija neka je i gladan. Kad su gladne oči, čovjek nikada ne može biti sit.
Previše se tmurnih oblaka nadvilo na ljude ovih dana, nekako kao pred oluju. I probudi se iskonski strah u čovjeku, njegova priroda od koje ne može pobjeći – pomisao na ono najgore. U tom behutu, čovjek postane vuk, ostane gola priroda bez duše. Branimo se kako možemo ne obazirući se na druge. A, trebali bismo. Ljudi smo. Bića sa dušom i razumom. Uvijek trebamo biti spremni ruku drugom pružiti, više o drugima brinuti, ljubav sa nekim podijeliti. Čovjek nije vuk, ne može sam živjeti. Ne može sam postojati. U samoći, čovjek vehne poput cvijeća koje se ne zalijeva.
Otkako je svijeta i vijeka, bolesti su harale i nosile ljude kao što vjetar ponekad behar u proljeće sa grana raznosi. Hati su ostala sjećanja na priče pradjeda iz nekih dalekih vremena u kojima su se ljudi borili sa zarazama. Harala je kuga protiv koje ljudi ispočetka nisu mogli da se izbore. Nisu znali. U sjećanju joj je ostalo jedno pitanje i jedan odgovor. Pitao ju je Salko, njen pradjed, znaš li kako su se na kraju izborili protiv toga? Osjetila je da će odgovor stići ništa ne pitajući. Zajedno, samo zajedno svaka bitka se može dobiti i svaki problem riješiti. Jer, dvije glave su uvijek pametnije od jedne.
Svemu treba ići u susret, ništa ne treba čekati. Ni život, ni smrt. Nego polahko, sa dostojanstvom, mirom i prisebnosti. Oni koji život čekaju – prođe im, ne znaju ni kako. Oni koji smrt čekaju – dođe im nenadano. Oni koji čekaju – uvijek ostaju u mjestu. Oni koji žive kao da će sutra umrijeti su prava radost svijeta. Žive život punim plućima, tek ponekad zastanu da odmore i ponovo nastave da budu radost, da budu podrška, da budu sreća drugim ljudima. Oni su zarazni – šire sreću i smijeh, ljubav i radost svugdje. Ljubav je lijek, svemu i uvijek.
U vremenu kada je teško – čovjek pokazuje svoje pravo lice. U vremenu zla se pokazuje karakter. Rekla bi Hata da čovjek tada pokazuje da li ima obraz ili mu je obraz kao đon pa gazi sve i svakoga da bi opstao. A, ne ide tako – sve je već davno zapisano, naše je da se trudimo i radimo da nam bude bolje i ljepše. Niko ne može od svoje sudbine pobjeći, niti u nečije druge cipele stati. Svako svoje breme nosi. U vremenu kada je teško – čovjek nikada ne treba gubiti nadu. Uvijek može bolje, i uvijek nada treba da živi. Ljubav da živi. Dobro da živi. Ljubav i nada, u ova doba korone, su najučinkovitiji lijek. U vremenu kada ljudi brinu o virusima fizičkim, zaboravljaju na one duhovne. Džaba ti fizičko zdravlje ako je duša zaražena.
Nije me strah, kaže Hata, ničega osim Boga jedinoga. Pomirila sam se sa svojom sudbinom, a radim i trudim se dok svoju nafaku na ovom svijetu ne potrošim. Džaba meni sve ako mi je duša prazna. Sehara moje duše je nakupila svega, i dobroga i lošeg. Ali, nikada nije uspjela da odgonetne jednu stvar:“Zašto ljudi mrze ako znaju da ljubav postoji?“
Piše: Nermin Čakić
