Opet je najljepše doba u godini. Priroda, gizdavo i nadmeno, pokazuje svu svoju raskošnost i ljepotu. Dar je to od Boga da osjetimo, da živimo i da postojimo tu, u zelenim i plodnim brdima bosanskim. Vezani smo, za ovaj komad zemlje na svijetu, kao dijete u utrobi majke, kao derviš za svoju tekiju, kao ljubav za nježno srce. Srce hoće da iskoči iz grudi kada vidi i osjeti proljetni dašak jorgovana, mirisa zelene probujale trave i zvuk vode. To je Bosna, reći će neko ranije, kada se osjećaš lijepo, a ne znaš to opisati.
Mislio sam da taj maj sarajevski, prije nekoliko godina, nikada neće proći. Sve tuge svijeta, sve kao da se sručilo u najljepše doba, u jedan um, u jedno srce. Ali, godinama poslije, kada sve prođe tek spoznamo mudrost vremena i njegovu perfidnost. Danas nas vrijeme kuje i uči da bismo sutra, psihički i fizički, bili jači. Sjedeći na stepenicama, na sedmom spratu studentskog doma, upitah Benjamina, svoga prijatelja, šta mi imamo od svoga života, šta nas drži. Uz onaj njegov zarazni osmijeh reče:“Nada. Mi u Bosni imamo samo nadu. I tako je lijepo živjeti je.“
Kažu da su drevni Spartanci slali svoju djecu, odmah po rođenju, i ostavljali ih u šumi da ojačaju, da ih sile prirode fizički učine kamenim, kako bi lakše svoju sudbinu ratnika podnosili. Neka od te djece nisu preživjela, jer njihova unutrašnja priroda nije mogla sa živom prirodom kosmosa. Ona koja su preživjela, bivala su hrabri i neustrašivi ratnici, koji su sijali ljudski gnjev svuda gdje su naišli. Pričao sam to jednom čovjek, tu priču iz drevne historije, i pitao ga šta on misli šta je bilo sa onima koji su preživjeli tu golgotu, a ipak nisu postali ti strašni ratnici. Šta su oni bili? Oni su postali ljudi. Čovjek. Našli su balans u svijetu između dvije krajnosti. A, život uistinu se živi tu, negdje između jave i sna, dobra i zla. Svaki čovjek bira svoju stranu i svoj hod po liniji života.
Nisam odavno sreo ženu, tako inspirativnu i punu života, kao nanu Rahimu, skoro 90 – godišnju staricu u mom najljepšem Novom Travniku. Postim svaki dan, i lani sam tako i uvijek ću dok mogu, reći će mi. Dok priča životnu priču, razmišljam kako je naša Bosna jedna Sparta u kojoj smo svi mi, samim rođenjem, sudbinom kovani. Mnogo smo preko svojih leđa pregurali. I danas, više nego ikad, ljepše nego ikad, stojimo ponosni i radosni u svojoj zemlji. Rahima je, uprkos teškom životu i sudbini bosanskoj, simbol majke koja odgaja, koja uči, koja radi i koja ovoj zemlji mnogo u amanet ostavlja: život njen da iz njega učimo, porodicu da društvo jačamo, i primjer da bolji budemo. Jer, snaga života, snaga čovjeka je u njegovoj unutrašnjoj ljepoti i jačini. Nana Rahima je, po tome, najljepša diva Bosne ponosne i najjači kamen Hercegovine divne.
Kada su pitali jednu djevojčicu šta je to sevdah. A ona im reče: Sevdah je kad babo pjeva i plače. Kada biste mene pitali šta je život rekao bih vam: to je miris jorgovana u proljeće. Jer, miris jorgovana podsjeća na ljepotu u kojoj živimo. Daje i budi nadu u ljepotu, godi svome okruženju. Miris jorgovana je miris nade. Budimo oni koji nadu nose. Kao ona. Proljeće je, jorgovan je zamirisao. Bolji i ljepši dani su pred nama. Živimo nadu i radimo – sva mudrost života je u tome.
Piše: Nermin Čakić
