Ništa više isto nije, priča Salih, ništa nije k’o prije. U ova doba godine, ja i rahmetli Ismet bismo znali satima sjediti za stolom ispod one probeharale jerbasme, uz kahvu i duhan, divaniti. Svratile bi komšije Sakib, Rasim, Agan pa bi zasjeli, i eglenisali, prebirali po sjećanjima i aktuelnim temama taj vakat. Danas, nigdje nikog i niko ni s kim. Otkako su oni preselili, na onaj svijet otišli nisam se sa nekim pošteno ispričao. Ne behara ni ova kruška k’o nekada, a pogotovo ne rađa isto. Ne znam je li do mene, ili je do vremena u kojem živimo.
Dok aprilska kiša napolju napaja žednu zemlju, srce nemirno igra u grudima radujući se proljeću, zelenilu, i buđenju. Uvijek sam volio ovaj miris prirode poput naninog svježeg hljeba iz rerne, uvijek sam volio proljeće. U tom zelenilu, u mirisu zemlje se čovjek izgubi. Zar ima ljepšeg godišnjeg doba od proljeća? – upitamo se i samo nastavimo da živimo njegovu puninu. Ne može se čovjek nagledati te ljepote, ne može se načuditi i ne može se ljepote naživjeti.
Opet je proljeće. Već su ljubičice i visibabe odavno tu, behar je okrunio voće a zemlja odavno miriše. Kako nas priroda jednostavno uči mudrosti Božijega stvaranja u cikličnom ponavljanju godišnjih doba. Sve ima svoj početak, rađa se i cvate kao proljeće, zri i stasava poput ljeta, zatim prošara se i sasvim zrije kao jesen koja je posljednji osmijeh prirode, i ide na počinak, nestaje, umrtvi se kao zima. Eto gdje stane sav čovjekov život – u četiri godišnja doba.
Dvije su vrste ljudi, reći će mi Salih, uz jutarnju kahvu pod onom kruškom gdje je eglenisao sa svojih ahbabima: čovjek i nečovjek. Na čovjeka se lahko navići, on je svijetlo u tami, i lijek svakome koga sretne. Nečovjek s druge strane, kaže Salih, je mrak – izgubiš se čim ga vidiš, i otrov je svakom ko ga sretne. Ako čovjeka izgubiš – nemaš svjetla. Ako nečovjeka prigrliš – živiš u mraku. Bolje ti je jednog čovjeka za prijetelja imati nego hiljadu nečovjeka u tvojoj blizini. Čovjek je mehlem, nečovjek je rak rana. Pitao sam kako ih prepoznati, kako razlikovati. Kaže teško, ali prepoznaju se u nevolji. Čovjek ti priđe i bude kao mehlem, ublaži bol dok nečovjek se raduje i sol na ranu sipa.
Proljeće je. Pisao bih, kao i uvijek, o ljubavi, o čovjeku i prirodi. Ljubav je kao ovaj behar na voću. Uljepša dušu čovjeka, ukrašava ga – i fizički i duhovno, lijepo miriše čovjekova duša u ljubavi. Čovjek ti je kao drvo – rađa se, cvijeta, daje plodove i na kraju nestaje. A, priroda samo šuti, biva, podnosi čovjeka dok on ubire njene plodove. Na kraju, pomirimo se sa sobom spoznajom: sve prolazi, sve nestaje. Samo je Gospodar vječan!
Kada se susretnemo samo sa cvrkutom ptica, muzikom tišine, i prirodom koja šuti – shvatimo da živimo okovani zidovima. Bez smisla, bez ljubavi! Mi nismo slobodni! Mi smo robovi savremenog lažnog blještavila! Eno Saliha i dalje pod onom kruškom sjedi i kahvu pije svako jutro, slobodan i u duši čist, kako živi puninu života u poznim godinama, diveći se ljepoti Božijeg stvaranja i čudeći se djeci što ne razumiju ono što im govori: prolazi, sve prolazi! / proljeća i jeseni čovjekove / ostaju osmijesi, radosti, i osjećaji / zar je potrebno, nama, nešto više?!
Piše: Nermin Čakić
