Pravoslavno groblje u Petačićima, u Mjesnoj zajednici Pečuj godinama iza rata bilo je zaraslo i nepregledno, a dolazak do istog bio je nemoguća misija. Ukoliko bi mještani tog malog mjesta Novog Travnika i došli, ulazak i posjet grobova svojih najmilijih bio je nezamisliv zbog nepristupačnog terena koji je u potpunosti obrastao korovom i drvećem.. Ipak, Novobiljanka Ljiljana Gučanin-Gazibarić je kao rođena Novotravničanka i dijete korijena iz Petačića osjetila poziv predaka i „dužnost“ da učini više. Naša sugovornica nije mogla ostati ravnodušna na suze brata koji nije mogao upaliti svijeću na grobu svojih predaka, te je upravo to bio „okidač“ da sama uzme alat u ruke i krene u obnovu i uređenje..
Obnova groblja i uređenje počelo je prije otprilike tri godine kada su vjernici na 3. lipnja na Dan molitve Cara Konstantina i Carice Jelene samo pokušali ući u groblje. Liljana Gučanin-Gazibarić zajedno sa svojom braćom svijeće je palila ispred groblja jer se unutra nije moglo.
„Braća i ja bismo stajali vani, a svijeće bismo palili ispred ograde groblja. Do grobova je bilo nemoguće doći, a to je ono što nas je najviše pogađalo. Vidjevši u jednom trenutku brata kako plače, odlučila sam krenuti u obnovu i uređenje. Toga dana se nešto probudilo u meni što mi i danas dan daje snagu da ne zaboravim svoje Petačiće.“
Ljiljana je ispočetka radila sama i nije joj bilo lako. Podršku supruga uvijek je imala, ali kako kaže mnogi bi se začudili vidjevši ženu kako sama krči drveće, barata alatom i od jutra do mraka radi fizički posao. No, koliko god da joj je bilo teško, toliko i nije. Poslije svakog odrađenog posla, onaj osjećaj zadovoljstva i sreće „napunio bi joj baterije“ za sljedeći radni dan..
Međutim čuđenje drugih polako je preraslo u znatiželju, te su drugi mještani koji su nekada živjeli u Petačićima poželjeli vidjeti što to ona tamo radi. Iz godine u godinu broj ljudi koji joj je pomagao bivao je veći, ali ističe kako je ispočetka pomagače plaćala i to iz vlastitih sredstava samo kako bi uspjela u svom cilju. Pomagali su i nekadašnji susjedi, mještani islamske vjeroispovijesti!
„Iako smo napustili svoje mjesto, mislim da nikada nismo u potpunosti otišli iz njega. Naš rad, druženja i okupljanja ponovno nas spajaju, a veliku nadu polažem u mlade ljudi kojih je svake godine sve više. Istina počela sam sama, a sada samo okupljeni u malo veću zajednicu koja iznosi prijedloge, sugestije i želi ići naprijed.“
Uz podršku supruga koji je od prvog dana bio uz nju, uvijek je imala i podršku paroha travničkog, protejereja-stavrofora, Gorana Živkovića. Liljanin rad, kao i zalaganje zajednice ovih ljudi prepoznao je i načelnik Općine Novi Travnik, Stjepan Dujo. Kako Liljana ističe upravo je Dujo kao prvi načelnik i predstavnik bilo koje razine vlasti odlučio pomoći.
„Uz supruga i njegov vjetar u leđa od samog početka izdvojila bih i našeg Gorana Živkovića, čovjeka koji je uvijek davao podršku u svemu. Njegova skromnost i njegova odlučnost u želji za pomoći njegove su najveće vrline! Zahvalnost dugujemo i načelniku Stjepanu Duji koji je omogućio uređenje 200-tinjak metara puta od kraja asfaltnog dijela do samog groblja. Pored njih izdvojila bih i svog brata, Jovu Krstanovića koji je znao potegnuti čak iz Bijeline, samo kako bi mi pomogao raditi. Moja Zorana Čavić i Ljubinka Atanasijević također su osobe koje moram spomenuti jer su i one dio ovog, za nas velikog projekta.“.
Ove godine ih se kako kaže okupilo 40-ak, a sljedeće i svake godine poslije toga očekuje da će se broj ljudi koji žele pomoći povećati. Ovo groblje na 770 metara nadmorske visine uistinu je i povijesni biser našeg kraja jer posjeduje krstove koji su stari i preko 200 godina!
Pored svega ničiju pomoć nikada nisu tražili, iako su u ono nesretno doba svi ostali bez ičega. Ipak, imali su jedni druge i danas imaju. Oni kao zajednica znaju da se mogu osloniti na sami sebe, a kako naša sugovornica i ističe, najbitnija je prva karika, a ostalo sve dođe s vremenom, nekako od Boga.
Poslije tri godine rada na groblju i okolici i Liljana se osjeća mirnije jer ona i braća imaju gdje zapaliti svijeću svojim precima, no sretna je kako kaže jer je pokrenula ljude da dođu, da se okupe i da se druže. U sjećanju joj je ostala i malena skupina dječaka koji su jedno vrijeme dolazili i pomagali joj dok je radila, a ističe da su upravo djeca ta koja ne osjećaju nikakvu različitost, te da je upravo u djeci budućnost gradnje suživota uz sjećanje na prošlost koja je bila takva, kakva je bila.
U planu ove vrijedne zajednice je i izgradnja neke manje nadstrešnice, čisto kako bi se mogli zaštititi od vremenih neprilika i kako bi imali neki manji prostor za druženje.
Liljana je kao „prva karika u lancu“ pokazala svima da jedan čovjek može puno, ali i jednako tako da skupina može više. Ne treba zaboraviti svoje pretke, ni svoju prošlost, a gradeći suživot treba napredovati u bolju i sretniju zajednicu.
(Notra.ba)
