Proljetni snovi naših aprila. Naziru se trešnje, crvne i sočne, u zelenilu gdje i Hidr vjerovatno odmara. Meleki sa krilima bijelim dolaze jedan po jedan, i čim se približe trešnje nestaju, a oni, u grupi, odlaze. Krilima bijelim zakrile nas, i tiho, šapatom, riječi nepoznate govore. Nepoznatima se obraćaju. Osjećamo mir i radost. Pitamo se jesmo li to mi melekanskim krilima umiveni?!
Proljetni dani našeg postojanja. Oblaci, veliki i bijeli, poput vune, i nečeg ljepšeg. Čisto nebo beskraja. Težnje naše neodoljive. Težnje naše teške. Vedro nebo, plavi se – poput Grbavice u vrijeme derbija. Prozirno, oči u sedam nebesa zagledane. Tajna ostaje nedokučiva. Ruke podignute, molimo se samo Onome koji nas je stvorio. Pitamo se jesmo li toliko ponizni i iskreni da nam molitve budu uslišane?!
Šetamo, rijekama – hitrim i žubornim. Lica naša na vodi oslikana. Osmijesi krase čistotu, dar Božiji – nama stvorenima. Daleko, daleko pogledi dopiru. Slike se urezuju, dublje i dalje. Ljepota stvorenoga govori o ljepoti Stvoritelja. Savršena harmonija kosmosa. Lice vodom oprano, osmijeh plavetnilom zasjenio. Mi bosi. Je li lokomotiva kriknula, je li vrijeme da se rijeka pređe? Pitamo se jesmo li zahvalni na blagodatima da nam ne budu uskraćene?!
Graja dječija. Žamor i vika. Igra naša, drugi likovi. Trčimo uokolo, zbunjeni. Njihova djeca, naše uloge. Svi sa jednog izvora pijemo. Prestati ne možemo! Slike presahnuti neće! Pitamo se jesmo li primjetili ljepotu buđenja i proljeća?!
Ruke, mnogo ruku. Čvrsto se držimo, jedni uz druge i šapatom molitve izgovaramo. To mi Boga usrdno molimo. Tražimo pomoć i nemoć našu molitvama liječimo. U krugu stojimo, u oči se gledamo. Oči su suzama orošene. Bože dragi, gdje je put naš! Sve je voda, plivati učimo! Tespih, od 99 bobaka u našim je rukama. Riječi pobožne izgovaramo. Katarzično učimo, skrušeno, sa zatvorenim očima, mislima jedni druge dozivamo. Brinemo i volimo. Prsti se umoriti ne mogu. Tespih ostaje u oblika srca. To smo mi! Tespih neprekinuti. Pitamo se jesmo li zalužili divna jutra, behar bijeli i miris jorgovana?!
Dok nam proljeće tiho kuca na vrata, budi prirodu, nas i sve oko sebe mi, ovdje u Bosni, podsjećamo se na blagodati zrelih hercegovačkih trešnji, modrih rijeka bosanskih, i zelenila naših planinskih. Podsjećamo se na blagodat i bereket zemlje na kojoj živimo, zemlja čije plodove ubiremo, zemlje koja ‘nikad nije izdala’. Kao što ljubav, vjera i ljudi oko nas hrane našu duhovnu stranu, tako ova zemlja bosanska hrani naša tijela. Sve dok budemo zahvalni, i brižno o njoj brinuli ne trebamo se sekirati. Imamo sve što nam treba: vjeru, jedni druge, domovinu i plodnu zemlju. Bog će dati zahvalnima, Bog će pomoći iskrenima i Bog će čuvati one koji o sebi brinu. Bog Vas Čuvao!
Piše: Nermin Čakić
