Čim ne mogu zaspati upitam se i propitujem o kome sam se danas ogriješio. Učili su nas da ono od lošeg što nosimo na savjesti ne da snu na oči. Dobar čovjek, kažu narodne mudrosti, zaspe za tren oka. Lošem čovjek san dolazi satima, i nikada ga ne dočekati. Ako imalo savjesti i ljudskosti u sebi nosi. Nije čovjek drvo pa da ne haje, nije kamen pa da je u srcu tvrd, nije zemlja pa da miruje. Čovjek je protkan emocijom, spoznajom i dušom kako bi raspoznavao svijet i svoj odnos prema ljudima. To ga čini živim, daje mu motiv da dobro radi i ustraje u hodu života protkanim preprekama. Ima ih koji žive, a mrtvi su – bez emocije, bez savjesti, bez osjećaja. Teško li se onom čije je srce mrtvo!
Učeći ezan, poziv na molitvu, za noćni namaz, u planini gdje samo zvjezdana noć i priroda okolo osluškuju i upijaju umilni glas mujezina gledao sam i osjetio kako sve okolo, u ljepoti božanskog stvaranja, odaje počast tom pozivu. Najljepši poziv i najljepši osjećaj koji budi, koji ispunjava, koji tjera na razmišljanje. Šta je čovjek u tom svevremenskom živućem krugu prirode?! Probudi se u njemu iskonsko dobro, iskonska ljepota bivajući ogrnut čistom i netaknutom prirodom koja ima svoj ples, nudi svoju muziku koju samo oni duše čiste, srca mehkog razaznaju. Tu slobodu, gdje je duša kao ptica pa poleti ka zvijezdama i svemu što je okružuje, čovjek osjeti samo onda kada je u miru sa samim sobom. Blago li se onom koji se pomiri sa sobom!
Ibrahim odavno već živi u miru sa sobom, u staroj bosanskoj kući na četiri vode, sam među četiri zida. Njegove Naze nema više, djece nisu imali. Otkako je otišla na bolji svijet, priča sa čežnjom, ja samo čekam i svoj čas. Na ovom svijetu nastojim da činim dobro, da ljudima pomognem, da nikome zlo ne pomislim. Zadovoljan sam, u duši sretan i ispunjen jer mirno spavam, čistog obraza. Vidi, govori, čist obraz se ne može kupiti. Obraza su samo dva prsta, a guzice puna ruka, smijući se ozbiljno govoreći. Život na ovom svijetu je lijep za onoga ko ga gleda pravim očima, ko ga ne shvata kao poteškoću, nekog jednostovno bivstvovanje u ovoj prolaznosti. Tako je jednostavan, a mi činimo sve da ga učinimo teškim. Valjda je to tako u prirodi čovjeka. Sretni li su oni koji vide u svemu dobro!
Svaki čovjek živi tri dana: jučer, danas i sutra. Jučer je prošlo, možemo se samo kajati. Danas traje, možemo raditi i nešto promijeniti, a sutra – ko zna hoćemo li dočekati. Čovjek koji dobro čini svjestan je prolaznosti, svjestan svoje savjesti i na ovom svijetu se tako ponaša – čini dobro koliko može i živi mirno koliko mu to dozvoljavaju. Loš čovjek živi u međuprostoru – nesvjestan svoje prolaznosti, bez savjesti i mirnog sna. Kada pogledamo prirodu oko sebe, shvatimo da je ona odraz čovjekov. Ukoliko je čista i lijepa svi joj se divne, odiše mirnoćom. Ukoliko je čovjekova savjest čista, on je poput netaknute prirode – divljenja vrijedan. Neka život teče neumitno svojim tokom, izmirimo se sobom pa poput starog Ibrahima, mirno čiste savjesti i obraza, čekajmo da se pridružimo onima koje samo u sjećanju nosimo. Dobro radimo pa da nas po dobru spominju.
Piše: Nermin Čakić
