Čovjekov život traje jedan tren, dok trepne prođe kao što voda neumorno teče svojim tokom. Na kraju, kada ostanu samo sjećanja, radosti i tuge, žal i ponos – čovjek zna na čemu je. Nije život igla u plastu sijena pa da ga teško prebrati, niti kap vode u moru da ju je teško razaznati. Pričao mi je ovih dana jedan insan kako pri transplataciji srca, kada čovjek dobije novo, on ne bude isti – mijenja mu se karakter. Ako je dobio srce nekoga ko je pjesnik, i on će biti takav, težiti tome. To je dokaz da, iako je mozak motor, ima nešto i u srcu – određuje kakav je čovjek. Kažem mu, ako je to istina, to je dokaz da čovjekova duša je bitna, ona je odrednica koja čovjeka čini onim što je. Jer čovjek bez srca, bez duše je samo kamen – hladni skup kosti i mesa, ništa više. A koliko je samo živih ljudi koji su poput kamena, bez duše i karaktera hode zemljom ne znajući da su davno umrli.
Hiljadu je duša u našem bosanskom čovjeku. On živi život u skladu sa prirodom, on je njeguje i neprimjetno upija njene zakone. Nije se rodio ko je u bosanskom čovjeku uspio da ugasi njegov merhamet, njegov iskreni osmijeh i lijepu riječ. Izboranog lica, žuljevitih ruku i umorom ogrnut, on podnosi sve nedaće sa lahkoćom, živi život punim plućima i raduje se svakom novom danu. Jer, on zna – sve na ovom svijetu je prolazno, to što obrađuje zemlju – on joj odaje poštovanje, nije njegovo vlasništvo, on je samo korisnik. To što je dobar prema drugima, on odaje poštovanje sebi kao biću sa razumom. Jer, čovjek je čovjeku ogledalo – ukoliko vidiš dobro u nekome, to sebe vidiš. Ukoliko vidiš zlo, to vidiš sebe. Divni su oni koji dobro vide, dobro rade i sa dobrim uvijek uzvraćaju.
Rahimin otac je u onom vremenu imao osmero djece. Stari običaji bosanskog sela na obroncima Vlašića su kazivali da velika porodica ima veću nafaku. Jer, svako ima svoju – određenu, i niko ničiju nafaku ne može uzeti niti oteti. Tako je i bilo, svi su se poudali i poženili, djecu dobili i sebi kuće napravili. Rahimin otac je radio i trčao, kao pčela radilica da bi svojoj djeci, svojoj ptičadi, kako ih je od milja zvao, opskrbu obezbijedio. Radio je sve poslove, a oni mu pomagali – na njivi, u voćnjaku, i radnji. Pravio je vile i grablje, i sve što bi od njega narod od drveta zatražio. Uz Božiju pomoć, iskren nijjet i njegovih deset prstiju, otišao je na hodočašće svetom mjestu u Meki. U to vrijeme, s toliko djece, otići na putovanje nekoliko mjeseci dugo, mogli su oni samo hrabri, oni pravovjerni. Njegovo srce ga natjeralo da, sa iskrenom namjerom i čistim imetkom, ode na mjesto gdje se duša očisti, srce čisto bude kao na dan rođenja. Plemenita duša Rahiminog oca i dalje živi u njegovim potomcima.
Kada se novorođenče smije, plemenite stare majke kazuje, ono se smije melekima – jer njih vidi. Zato je taj smijeh dijeteta umilan i lijep. Siguran sam da, sa druge strane, kada naš bosanski čovjek, od svog čistog imetka od zemljoradnje i zanata, nanijeti da pohodi časna mjesta – da se meleki njemu osmijehuju radosni zbog njegove želje za dušom i srcem čistim. Zbog toga, naša zemlja je ogrnuta melekanskim smijehom i hurmetom najljepšim, čežnjom za dušom čistom i srcem koje žudi za dobrom. U Bosni se meleki raduju provjernima kao što se novorođenče smije kada njih ugleda. Budimo dio melekanskog kruga, dobrom ogrnuti, kroz život koračajući gledajući samo ljepotu i dobrotu u svemu. Budimo nečije ogledalo dobra.
Piše: Nermin Čakić
