5.8 C
New York
Monday, July 22, 2024
spot_img

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Bosansko džemre u dušu

Zima je u svome sutonu. Kažu da su tri džemreta u ovo doba godine: prvo je u zrak, drugo u vodu i posljednje u zemlju. Uvijek su džemreta u Bosni donosila buđenje. Ljudi, oni stariji, se sjećaju da je bio znak nečega novog. Nagovijest promjene: proljeće će uskoro. Kako ćemo ga dočekati ove godine? Zagrljeni, zajedno čekajući ljeto. Ili, možda radosni – jorgovani mirisni i behar da nam budu sreća. Ili možda u suzama – oplakujuću sve godine prošle, za sve što je bilo. Ili, možda samo čekajući – ne znajući gdje da gledamo. Danas, bosanska džemreta nagovještavaju odlazak i proljeće puno sjete.

Odlaze ljudi, Bosnu napuštajući sa grčem u srcu i knedlom u grlu. Moraju, zbog sebe i svojih voljenih. Komad ove zemlje, tako njihov i toliko u duši, rastankom sa pogledom na svoj grad i svoju mahalu, teškom koracima napuštaju. Nikada čovjek nije volio rastanke. Uvijek neko odlazi znajući da ništa više nije isto, da ništa više isto neće biti. Uvijek neko ostaje, u suzama. Uvijek neko odlazi, u suzama. Onaj što ostaje zna gdje je. Onaj što ide sa zebnjom gleda naprijed. Kao u džemreta – hoće li biti ljepše i bolje. Je li odlasci brišu sve one godine što su prošle u kojima smo se radovali, glasno smijali i još glasnije svađali? Možda. Ali, ima jedna istina – odlazak ne može izbrisati naša sjećanja na sve one godine.

Pa, vidi – šapućući mi govori – sve isto je. Ostaćemo mi, bićemo tu. Nebo će i dalje da se plavi. I bosanske zime će doći, i proljeća divna i zelena i ona proljeća koja na more podsjećaju, i jeseni donoseći boje koje nestaju. Na kraju, umor čeka uvijek. Na kraju umor nestaje. Samo mi, nikada, umoriti se ne smijemo – čekajući da se ove i one godine vrate. Da se ovi i oni ljudi vrate barem, na tren, samo na tren da nas podsjete na mladost, na graju, na družbu, neke naše stvari i našu raju. Je li teže onima koji ostaju, ili onima koji idu? Ne postoji čovjek koji zna. Ali zna se – svi oni čekaju jedni druge. Tamo. Tamo negdje u budućnosti. Tamo negdje u Bosni.

Tamo, tamo da putujem. Samo još jednu kafu i miris ljetne bosanske noći. Samo još jedno sjećanje, tako naše: jedno sijelo pod zvjezdanom noći u planini, samo jedan osmijeh, samo još jedna neprospavana noć, jedna sedmica, jedna godina. Ma, samo još jedno sjećanje! I nakon toga, dugo, dugo čekanje u kojem se „čežnja već u bol pretvara…“ Samo još jednom Bosnu da pogledom pomilujem.

Ljudi ne vole rastanke, bilo kakve. Neki ne plaču kada odlaze. Šute, ali i oni će plakati kad noć razastre svoje tmine. Drugi pokušavaju da kažu nešto, ali ne umiju – šta reći u pravom trenutku. Rastanak i nije pravi trenutak. Niti će ikada i biti. Neki samo, pogled krišom krijući, o proljeću razmišljaju. Malo sa sjetom, malo sa tugom na svijet gledaju. Ostaju da budu, da dočekaju širom raširenih ruku one koji se vrate. Da kućni prag sačuvaju, da stara trošna vrata zamijene, da kuću na četiri vode očuvaju. Ostaju da prkose, da rade i da ustraju. Ostaju da vole, na usnama ponavljajući davno naučene, od svojih nena, osnovne stvari o ljubavi:„tri su džemreta u ljubavi: prvo je u oči, drugo u srce, a posljednje pada u dušu. Ako padne u oči, tad je samo begenisanje. Padne li u srce, postaje ljubav. A ako padne u dušu..“

A, ako padne u dušu onda se Bosnom zove.

** P. S. Sretan Vam Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci