Najljepša su ona jutra kad me moja Nura spremi, odijelo donese, bijelu košulju ispegla i isprati sa vrata na bajram namaz, kazuje prosijedi starac Agan, izboranog i upijenog lica koje svjedoči da su ova bosanska brda, život i vrijeme na njemu ostavila svoj trag. Polahko bi laganim korakom do džamije srećući svoje komšije kako i oni idu na sabah, pa na bajram svi lijepo odjeveni, svi namirisani i nekako posebno sretni. Lice im ozareno radošću, olakšanjem, srećom, divnim osmijehom. Baš je milo i divno ovo jutro. Kamo sreće da se vrijeme u njemu može zaustaviti pa da uvijek bude ovako lijepo.
Bajram samo što nije, već kuca polagano na vrata naših kuća, mahala i srca i budi najljepše osjećaje, budi onu dječačku radost u svakom čovjeku. Kao da se opet probudi i zaigra ono dijete u srcu svakog čovjeka, i podsjeti ga na radost bajramskih jutra, na kraj ramazanskih ljepota i radošću što još jednom, u svojoj seoskoj džamiji na svojoj bosanskoj zemlji, među svojim narodom dočekuje bajram a ispraća ramazana. U islamskoj tradiciji, bajrami su uvijek imali posebno mjesto – valjda zbog iščekivanja i radovanja, zbog sreće i miline, zbog uspomena i divnih sjećanja.
I Agana bajram podsjeća na djetinjstvo kada je sa rahmetli babom išao u džamiju, vodeći ga za rukicu i kada bi mu, u ona vremena kada se i nije imalo mnogo materijalnog, dao jednu bonbonu za bajram – banku. Mati bi ga tada, kao danas njegova Nura, sredila, obukla – sav dunjaluk mu stao u srce, sav je svijet bio njegov. Danas, decenijama poslije kada mu je babo davno preselio, a ona vremena odavno prošla, i dalje je ostao spomen na divno, jednostavno vrijeme. Bajram ga podsjeti i sreću proživljenu, tugu i bol doživljenu. Bajram ga podsjeti, njegova bijela košulja ga podsjeti Salema, sina jedinca koji poginu one teške ’93. godine. Sjeća se, da prije nego što će otići, donese košulju i reče mu: Evo, ja ću tebe za bajram zdiketiti. Nikada ga više živog nije vidio. I danas, godinama poslije ta bijela košulja, samo jednom obučena, stoji u ormaru kao da čeka da mu se vrati, pa da mu je opet pokloni, pa da je on opet obuče. Na mezarju, drugog dana bajrama dugo stoji pored šehidskog nišana svoga sina, i uči, dovi kao da se svaki put iznova oprošta od nekoga koga neće nikada vidjeti.
Bajram samo što nije. Bajram je radost srca i duše. Podsjeća nas na život koji prolazi, na radost i bol koja nas, životom hodeći, zadesi. Život je poput bajramske košulje – kako vrijeme prolazi, sve više blijedi, a sjećanje se samo redaju. Bajram podsjeti čovjeka na sreću, na radovanje, na one momente, na male stvari koje život čine. Posjetimo one koji nemaju nikoga svoga, budimo njihova radost. Darujmo one koji nemaju, budimo razlog njihova osmijeha. Sjetimo se onih koji nisu među nama, neka naša molitva obraduje njihove duše. Pomilujmo djecu, darujmo ih, budimo njihovo sjećanje kada odrastu. I najvažnije od svega, naučimo lekciju da nam je svaki dan radost, da nam je svaki dan bajram koji provedemo okruženi onima koje volimo.
Bajram Šerif Mubarek Olsun!
P. S. Izvinjenje čitaocima zbog neobjavljivanja prošlosedmične kolumne zbog ličnih neodgodivih obaveza autora.
Piše: Nermin Čakić
