Svaki juli je težak pogotovo kada se spremate na put za Potočare. Uvijek se pojavi mnoštvo razmišljanja: kako i šta napisati a da ne bude patetika, da bude dostajanstveno. Tako je bilo i ovih dana. Dok putujemo tamo, prolazimo kroz Konjević Polje i vidimo kuću nane Fate. Svraćamo, nema je kod kuće. Na samom ulazu, sa desne strane, odsjaj bijelih nišana razasutih u dolini Potočara oduzme svaku moguću riječ. A, ipak tu smo sa misijom – zabilježiti i prenijeti riječ, osjećaj, misao, atmosferu.
„Ovdje tišina sve govori, riječi nisu potrebne,“ govori nam naš sagovornik kada smo mu svoj osjećaj kazali, „pogotovo ako dolazite prvi put. Nije to samo kod vas, svakome je. I to je dobro: dok šutnja govori. Riječi bi pokvarile svaki doživljaj.“ Dok ulazimo na kapiju, naš sagovornik nam objašnjava i pojašnjava priliku i život. „Ovdje su imena, i kao što vidite: čitave familije su ubijene. Po prezimenima vidite, i zamislite samo to – da su mnoge familije, njihove loze u par dana u potpunosti zatrte i uništene. To čovjeku je teško dokučiti.“
Nepregledna dolina potočarskih nišana odzvanja tišinom, i pitamo je li uvijek ovako. „Uvijek, stare majke koje su ostale tu, koje su se vratile svrate često. Skoro svaki dan dođu, obilaze mezarje svojih najmilijih, uče dove. One u životu imaju samo to: bol i tugu za svojim najmilijim, i nadu da će, ako nisu, pronaći sve članove obitelji i nadu da će im se uskoro pridružiti.“ Dok razgledamo, vidimo kako stare majke pod maramom uče na mezarju, vidimo tespihe na nišanima. „One su borci, pravi borci. Zamislite koliko treba hrabrosti ovdje, daleko od svega, u manjini se vratiti i živjeti. One su pravi čuvari Bosne,“ govori nam naš domaćin. „Često se desi da oni koji dolaze ovdje da žale ove ljude, a ne trebaju – to je uvreda za ove majke. Njih ne treba žaliti, njima treba odati počast i biti ponosan što su one tu. Jer, zamislite da njih nema – ko bi brinuo o ovome, da li bi život u Srebrenici uopće postojao,“objašnjava nam naš prijatelj. Pitamo ga kako je živjeti ovdje s obzirom da je i on već nekoliko godina tu. „Nije loše, a nije ni dobro. Radimo, i borimo se na očuvanju života ovdje, i hvala Bogu, uspijevamo koliko je to moguće. Ima pomaka pogotovo prvenstveno zahvaljujući ličnom trudu ljudi ovdje. I uspijevamo, borimo se.“ Interesuje nas da li postoji stalna podrška, a on nam onako zamišljeno reče:“ Nažalost ljudi ne shvataju šta se ovdje dogodilo dok ne dođu i ne vide. Također, ne shvataju kako je živjeti ovdje dok ne dođu. U julu, pogotovo oko 11. – tog malo više pažnje se obrati. Inače, neke posjete s vremena na vrijeme je jedino što je ostalo. I za vrijeme izbora kada je potrebno neke političke poene ubrati. Ljudi koji nisu odavde u svojim glavama imaju stav da je ovdje život samo 11. – tog jula. Međutim, ovdje se naši ljudi bore 365 dana u godini da vrate život, da održe život, da pokrenu procese. S obzirom na nedovoljnu podršku, mogu reći da uspijevamo i više nego što možemo.“
Nismo htjeli da pitamo i razgovaramo o ‘teškim’ temama, tu smo da odamo počast. „Bosna postoji onoliko koliko postoji Srebrenica. Ako izgubi i zaboravi narod Bosne Srebrenicu, i Bosnu će izgubiti. Jer Srebrenica, i ovi potočarski nišani su jedna od karika u tom lancu. Ova država je jaka onoliko koliko je ova karika u tom lancu jaka. Ljudi iz drugih dijelova ove zemlje to ne shvataju – a trebali bi,“ priča nam naš prijatelj.
Pitamo ga šta bi poručio našim novotravničanima i ljudima iz drugih bh. gradova kao poruku za kraj ove reportaže. „Dođite, vidite i uvjerite se šta zlo može uraditi. Dođite i uvjerite se u hrabrost i borbu ovih ljudi koji su se vratili da pokrenu život. Jer Srebrenica je ogledalo, slika i prilika Bosne. Ona je ogledalo svih nas. Mi ostajemo ovdje, i uvijek smo spremni da svakog dobronamjernog čovjeka dočekamo.“ Nakon obilaska memorijalnog centra i pratećih sadržaja, te obilaskom Srebrenice vraćamo se puni utisaka i osjećaja koji se riječima ne mogu iskazati. Potočari su lekcija koja ostavlja bez riječi. Srebrenica i srebreničani u njoj su primjer kako se boriti za državu, za grad – kako se boriti u životu. I ne samo jedan dan, nego svih 365 dana u godini.
(Nove-info)
