Uvijek pokošeno a nepokupljeno sijeno pokisne za dan Ajvatovice. Narodna mudrost, uvriježena u narodu, kruži i često se pokaže tačnom. Dok umorni i čestiti narod na njivama i livadama žurno pokušava da sredi svoju njivu, a sve gledajući sa koje strane i iza kojeg brda će se naoblačiti i grmiti, razmišljam o njima, njihovom trudu i kiši kao milosti, koja će njima u ovaj čas, da dođe u nevakat. Ruke su im pune žuljeva, znoj sa čela kapti, umor se i ne primjeti – nego, smatrajući svojom obavezom da naslijeđenu zemlju od predaka, urede i prema njoj svoj zadatak da urade. Koliko samo radosti i olakšanja njima donese taj čin?! A koliko im je, Bože dragi, lice svijetlo i radosno spoznajom da svojim rukama, žuljeva punih, oni mogu doprinijeti društvu, da mogu nahraniti hajvan od kojeg žive? Koliko je, samo Bože, čestitosti i poštenja u njima?! Koliko li je samo, Bože dragi, njihov duh ljepši, čistiji i uzvišeniji od mnogih ljudi?
Ukoliko se mijena mjeseca zatekna na kišnom danu, reći će narod, onda će cijeli mjesec da kiša pada. A ukoliko se to desi dok je sunce, onda će cijeli mjesec da grije. Stoljećima se to gledalo, stoljećima se to prenosilo, i evo nakon nekoliko stoljeća se i zadržalo. Ljeto se ove godine željno iščekivalo nakon kiše – trave su stigle, krompir se treba okopati, maline brati i pčele se razraditi. Kiša nije prestajala. Kiša je milost Božija koja se spušta na zemlju, ona ne pada – reći će mi Hafo, koja je osijedila na postekiji moleći se Gospodaru za sve nagrade onoga svijeta. Ona je milost, sinko moj, a znaš li zbog čega? Dok šutim, očekujući odgovor reče: ona je maloprije bila kod Gospodara svjetova, pa je zato spuštena kao milost nama. I trave će se pokupiti, i sijena urediti, krompir i grah okopati, maline obrati – sve će to srediti, sve u svoj vakat. Ne može ništa prije vremena.
Razmišljao sam i lutao misaonim prostranstvima, čitao u knjigama, povezivao te mudrosti, povezivao čovjeka koji raste, stasa i zrelo doba dostiže sa plodovima i zemljom koja buja, raste i zri. I pored čitanja, traganja – tajnu sam otkrio posmatrajući ljude, čovjeka i njegovo ponašanja. Sve ima svoje vrijeme u prirodi – biljka kada se sadi, kada rađa i kada plodovi zriju. Sve ima svoje vrijeme – i list u prirodi kada zeleni, kada žuti, kada opada. Sve ima svoje vrijeme – pa i čovjek, u svemu. Rađa se, raste, stasa i stari pa kao i svaka biljka, svoj kraj dočeka. Čovjek nije biljka, ali jeste nalik njoj. Razumom obdareni čovjek usklađuje svoje ponašanje i djelovanje. Kao što biljke i sve u prirodi ima svoje vrijeme, tako i čovjek, djelovanjem i ponašanjem, ima svoje. Vrijeme je da čovjek djeluje. Da radi, da razmišlja – da čini dobra djela, da opravda svoje postojanje na ovom svijetu. I dok posmatram rijeku kako teče, naumpada mi da je i čovjek poput vode. Prolazi a da se to skoro i ne primjeti. Budi poput bistre, čiste i hladne vode koja svima koristi. Budi čovjek i kad to niko nije jer će nas sve, kad – tad, prah zemlje bosanske odvesti u zaborav.
Piše: Nermin Čakić
