Eh, kakva je nekada sreća u ovoj kući vladala u ono vrijeme, priča Fudo, graja dječija, zajedništvo i sloga. Znali smo raspored, tri sina od oca Age sa porodicama. Ujutro, za jednom sofrom doručak, iz jedne ćase grah jeli, pa bi svi onako mnogobrojni na njivu da se kosi, kupi i kopa. Njive su bile obrađeni i čiste, davale plodove. I svi bi sretni bili, svi su živjeli zajedništvo. A, vidi danas – decenijama poslije, od svega toga ostali ovi stari kameni zidovi na kojima raste korov i svakakve biljke. U pogledu mu djetinjstvo i mladost, u pogledu mu čežnja za prošlim i radošću nekadašnjom. Pogotovo u junsko doba, kada priroda oko nas potiče na sadnju i rad.
Bosanske vrleti i brdska sela su isklesala karakter našeg naroda. Teški rad na zemlji koja se obrađivala zahtjevala je radnu snagu, i zajednišvo, jer čovjek sam, u to doba bez mehanizacije i savremene tehnologije nije mogao živjeti. Idilična je i pomalo sjetna slika i okvir izgradnje i funkcionisanja porodice i zajednice koja se selo zove. Samo zajedničkim radom moglo se živjeti. A živjelo se jednostavno, bez učešća i raspravama o svim svjetskim problemima, bez govora o drugome jer nije se imalo kada o tome misliti, i nije se znalo. Jedina briga tih ljudi bila je hoće li sijeno u Zagori, velikoj planinskoj njivi, da pokisne, hoće li ove godine štetočine da krompire napadnu, hoće li mraz u maju voće da obijeli pa da ne rodi.
Danas, godinama poslije, nisam se navikao, reći će opet Fudo. Sve je drugačije, život prolazi, godine prolazi, vrijeme svoje čini, svakoga pregazi. I mene je, kao i moju generaciju. Novi ljudi su tu, ali bojim se za njih jer životne lekcije odveć lahko shvataju i prelaze. Učili su nas, i što je i danas tačno u svemu da „ne okalemiš li, ne očekuj rod“. Danas, toga nema – ako dijete od malehna ne naučiš da širi i radi dobro, ne čudi se onda što će u mladosti hrđava djela raditi. Ako mi od malena, ne budemo oni koji nose dobro – kako ćemo kad ostarimo. Jer nismo, navikli – a naviku je teško steći, a još teže promijeniti.
Stara bosanska kuća, od koje su ostala samo četiri kamena zida, svjedoči i promjeni bosanskog čovjeka i njegovog razmišljanja. U ovo doba na razmeđu svjetova i ljudskog poimanja, kao da nestaje onoga dobroga bosanskog duha u kojem čovjek živi da mu je lijepo i da je sretan. Biti sretan znači biti ispunjen. Sreća se ne postiže preko noći, nego stalnim radom na sebi, na ljudima oko sebe. Ako sjeme sreće ne posijemo na vrijeme, onda ona nikada doći. Do nas je gdje ćemo sreću i dobro da posijemo, do nas je da biramo jer „gdje je sjeme posijano, tu mu je i niknuti.“ Posijemo i zasadimo sreću i dobrotu u naša srca i srca naše djeca kao što sijemo povrće na našim njivama kako bi nam svima bilo bolje. Biti sretan i biti dobar čovjek su dvije stvari koje su uvijek na cijeni. Do nas je kakva će nam duša biti.
Piše: Nermin Čakić
