5.8 C
New York
Tuesday, July 23, 2024
spot_img

Najčitanije ove sedmice

Povezani postovi

Svako živi svoj ramazan

U islamskoj pobožnoj tradiciji pripovijeda se jedna priča o vjenčanju hazreti Fatime, kćerke Poslanika Muhameda. Naime, grad Medina je bila utopljena u oduševljenju. Vesela graja naroda bijaše izmiješana sa zvonkim i melodičnim dječijim glasovima. Bila je svadba kćerke Poslanikove – prvakinje žena u Džennetu – sa najčasnijim muslimanom.

Oko mlade se okupiše žene, veseleći se i slaveći. U jednom trenutku siromašna starica, u staroj i iskrpljenoj haljini, priđe mladoj, čestita joj udaju i zaiska od nje pomoć. Hazreti Fatima imade jednu staru haljinu koju je mogla pokloniti starici, no upravo za njenu svadbenu noć Poslanik Muhammed bijaše joj kupio jednu novu haljinu i ona bez razmišljanja odluči da starici pokloni upravo tu haljinu koja je bila bolja. Žene su s nevjericom gledale kako mlada svoju vjenčanu haljinu, koja bijaše njena najbolja haljina, daje siromašnoj starici. Kada je upitaše za razlog ovakvog darivanja, Hazreti Fatima, a.s., objasni im da darivanje na Božijem putu ima smisla onda kada se daje nešto dobro i lijepo – baš ono što čovjek najviše voli.

Dok dočekujem prvi sehur sam, naumpada mi ova priča ne znam iz kojeg razloga. Razmišljam o blagodati porodice, i ljudi oko nas. Naviru misli kao voda sa čistog planinskog izvora. Kako bi, moj Bože, čovjek sam proživio ovaj dunjalučki život? Kako se ovako, svako jutro, sam buditi? Kako li je, pitam se, onima koji nikoga svoga na cijelom svijetu nemaju? Valjda čovjek, nenaviknut na samoću, drugačije poima sve to od ljudi koji su navikli na samoću. Njihova samoća je njima utjeha da će na onom svijetu biti sa onima koje su voljeli na ovome.

Iščekujući prvi iftar, prvu radost postača – opet sam, u toplom domu i obilnoj sofri, razmišljam o milionima ljudi diljem svijeta koji se raduju u razorenim domovima, bez sofre u krugu porodice, prvom ovogodišnjem iftaru. Život nudi mnoge nelogičnosti, ili bolje rečeno mnoge neobjašnjive fenomene. I prvi i drugi samo žude, sa čežnjom čekaju glas mujezina a radost im je ista. Pobožno, sa dušom punom, da prvi gutljaj vode, nakon dnevnog sustezanja od jela i pića, popiju. Njihova duša je puna, njihovo srce radosno, bez obzira gdje su i gdje bili, zbog ispunjenja obaveze koju im njihov Gospodar propisa. To je znak, to je istina – da je sreća u malim stvarima, kad je duša puna, a srce radosno.

Ovih dana čitam o Mevlani, pa između ostaloga nailazim na citat gdje se kaže da se njegova „filozofija života se može ukratko opisati sljedećim riječima: malo hrane, malo sna, obuzdanje želja, trpiti ljudsko ugnjetavanje, udaljavanje od loših ljudi i provođenje vremena sa dobrim ljudima.“ Ako nismo spremni poput časne Fatime od sebe se odricati, i dobra djela činiti; ako nismo poput Mevlane more ljubavi dati i dobro činiti; ako nismo – vrijeme je da budemo. Svaki dan je prilika, ovi pred nama posebno. Jer, život je jedan, a dobrih djela mnogo. Sami biramo svoj put.

Piše: Nermin Čakić

Popularni članci