Nisam ni znao da je svijet danas ovaj đavo spopao do neki dan, reći mi Mujo pušeći cigaretu na verandi, sjedeći na staroj sećiji u francuskoj kapi, u poznoj starosti. Priča mi dalje: nedavno mi sin donosi nekoliko vreća brašna i kaže mi da će biti duga i teška zima. Ja mu govorim da će biti prava, jer jesen je onakva kao nekada – ali neće biti duga, neće biti puno snijega, hladno hoće. Drugi dan kod doktora krenuo kad mi daju masku da stavim, a ja ne znam šta ću sa njom. Rekoše mi da moram, da je korona neka. Nikad čuo za to, jer nemam televizor u kući, šta će mi – samo se bih se sekirao gledajući vijesti. Otkako nikud ne idem, a par mjeseci mi niko ne dolazi – tek neki dan saznadoh razlog. Svi se boje tog virusa. Sam sebi rekoh, slušajući ovog divnog čovjeka, kako je njemu divno, i kako je on oličenje života u kojem vlada mir i samo njegov svijet.
Nije se odavno zapamtilo, niti čulo da su supružnici, u devetoj deceniji života, u drugom dijelu Bosne, u našoj Hercegovini preselili na bolji svijet u tri dan. Prvo je Nezir u petak Gospodaru se vratio, a njegova Naza u ponedjeljak. Živjeli su tiho i skromno u malom selu maloga gradića u Hercegovini. I na hadž su išli, i djecu odgojili i othranili – sve od svog rada na hercegovačkom kršu. Razmišljam u sebi: Bože dragi, njihove sudbine. Bože dragi, Tvoje odredbe! Šezdeset godina su zajedno bili, život zajedno podnosili – i zajedno se, u nekoliko dana, Gospodaru vratili. Odoše naši stari ljudi. Kao da sa njima polahko ode i bosanski duh utkan u svaku njihovu boru na čelu, u njihovu sijedu kosu i lijepu riječ.
Već je skoro šest godina kako stara majka Nezira živi bez svoga Aliije. Sama, u svojoj kući, u maloj toploj sobici svaki dan mašta, kaže mi. Maštam o djeci svojoj i čekam telefon da zazvoni, da im glas čujem. O unucima, i sve gledam na vrata kad će mi neko od njih doći. Dođu mi, kaže, često i vidim sreću pa se sjetim svoga Alija. Eh, kako bi i on bio sretan da ih vidi – udali se, poženili se naši unuci. Sretna sam jer smo ja i Alija uspjeli u životu – djeca naša rodiše i odgojiše fino, sve onako kako smo i govorili, i kako smo ih učili, djecu – pa eto tih svako malo da mene obiđu. Ja maštam i da Aliju vidim na onom svijetu, da i tamo sretni budemo kao i ovdje. I tamo okupljeni oko naše čeljadi, djece i unučadi – pa da pričamo, kao nekad ja i on, da se razgovorimo. Još malo, ako Bog da, idem ja njemu da se pridružim.
Današnji svijet je čudno mjesto. More nepotrebnih informacija dolazi do nas, nekakvo crnilo svuda i sa svih strana se polahko provlači u našim glavama, a mi zbunjeni i uplašeni ne znamo šta ćemo i kako ćemo. Nema mira u srcu, nema mira u glavi – stalno neka uplašenost. Omladina kao bez glave, ne zna ni gdje će ni kako će. Stari ljudi, duh Bosne nam polahko nestaje, sasvim neprimjetno. A u njima i njihovim pričama se krije životni moto – graditi, raditi i bogobojazan biti. Svako ima svoju nafaku, i nikoga neće ona mimoići. I, eto, ti mira u kući, mira u duši i ljepote u svijetu. Nama od ovoga svijeta ne treba ništa drugo do mir u duši i čista savjest. Teško je danas naći mladog čovjeka sa takvim osobinama. Jer, nema naše starine – njihov put ne slijedimo. Nema mira kao nekada – jer ništa nije isto kao prije.
Piše: Nermin Čakić
